Zašto ste nas uopće klali?

"Ti bi popravio reaktor?!", dobacit će posprdno gazda iza šanka. "Pih, to zna svaka budala", odgovorit će nadmeno naš junak, "samo da mi je gedor broj šesnaest!" "Jel' šesnaestica?", zajebava ga gazda. "Sa šesnaesticom bih i Titanic popravio!", uzvraća mehaničar, na što vlasnik gostionice odnekud izvuče kutiju s alatom i ljutito baci na stol ključ broj šesnaest. "Evo ti onda gedor, baš da te vidim!", reći će gazda, nakon čega će pripiti majstor reći: "Šta ću, bogati, s jednim gedorom?!"

Ne treba biti Westinghouse da bi se znalo kako se nuklearni reaktor ne može popraviti jednim gedorom, ali znate onu drevnu mudrost: i najsloženiji popravci započinju gedorom šesnaesticom.

Petnaest godina tako Hrvati čekaju da im se neki srpski lider ispriča za sve što su im Srbi napravili, petnaest godina svaka se hrvatsko-srpska priča razbijala o argument koji se ponavljao kao mantra - "Srbi se nikad nisu ispričali za zločine!" - a da nijedan Hrvat nikad ozbiljno nije pomislio, a kamoli se pripremio za mogućnost da jednom, nekad, neki srpski lider dođe u Zagreb i kaže - "Izvinite." I sad, kad se zaista to dogodilo, Hrvati ne znaju što da rade s gedorom broj šesnaest.

"Što će nama njihova isprika?", kažu tako gnjevni Hrvati. "Što sad, ispričali su se i sad je sve okej?" "Hoće li isprika oživjeti naše mrtve?" "I kakva je to isprika, 'svima koji su nesretni', kao da se ispričava zbog gola iz ofsajda, a ne za genocid!" "Tko je uopće taj Tadić da se ispričava?" "Bizantinski prepredeno preuzeo je na sebe odgovornost za zločine, i sad su kao Milošević, Arkan i Mladić nevini, što li?"

Meni osobno to je najdraži dio, taj sa "tko je uopće taj Tadić?". Jer, Boris Tadić nije nikoga zaklao ni živog zapalio, Hrvatima ne treba njegova isprika, nama ona ništa ne znači. Hrvati su izvinjenje valjda očekivali od Slobodana Miloševića, što će nama isprika nekog srpskog psihologa, da je Boris Tadić pravi Srbin bio bi psihijatar a ne psiholog, imao bi on na duši bar dva-tri goloruka Hrvata ili kakav manji gradić, kakav je to Srbin koji nikad nikoga nije ubio, da se dakle kod Aleksandra Stankovića pojavio Milošević - dobro, on trenutačno baš i ne može, ali evo recimo Vojislav Šešelj - da se dakle pojavio vojvoda Voja i rekao na Hrvatskoj televiziji istorijsko "Izvinite!", Hrvati bi, naravno...

Hrvati bi, naravno i s punim pravom, popizdili.

"Ne trebaju se on nama izvinjavati!"

- Zašto?

"Zato što nama ne treba isprika od koljača i ubojica. Njima možda Bog može oprostiti, ali mi nećemo."

- Vrlo dobro, tu se slažemo, tko bi se dakle Hrvatima trebao ispričati?

"Srbija, naravno."

- Netko, znači, u ime zemlje Srbije?

"Da, netko čija bi isprika imala povijesnu težinu, značaj priznanja zločina, značaj pune odgovornosti i kajanja zbog zločina počinjenih u ime srpske države i pripadajućih joj Srba."

- Dakle, predsjednik Republike Srbije osobno?

"Pa tko drugi, neće valjda predsednik opštine Svrljig?"

- Ali on se i ispričao.

"Tko, gradonačelnik Svrljiga?"

- Ne, već predsjednik Republike Srbije. Boris Tadić.

"Stvarno? Kad?"

- U nedjelju, na Hrvatskoj televiziji. Sjećate se, zbog toga smo i započeli raspravu?

"Da, zaista. Hm. To je sad dosta nezgodno."

- Vi ste rekli da ispriku ne očekujete od Miloševića ili Šešelja, nego...

"Znam, znam što sam rekao. Ali, vidite, što će nama isprika i od toga, kako se zove, Borisa Tadića? Hoće li on oživjeti petnaest tisuća mrtvih, hoće li sagraditi Vukovar, hoće li vratiti vrijeme unatrag...? Što mi imamo od njega?"

- Pa ispriku.

"Ha, pa to nitko od njega nije ni tražio."

- Kako nije? Petnaest godina ste ponavljali kako se Srbija nikad nije ispričala za zločine u Hrvatskoj.

"Točno, to je istina. Ali što nama znači isprika od Borisa Tadića? Gdje je on bio kad su nas Srbi klali?"

- Pa on je predsjednik Srbije, ispričao se u ime srpske države i srpskog naroda. Sami ste rekli da biste mogli prihvatiti samo ispriku nekoga tko... čekajte da nađem... da, evo, "netko čija bi isprika imala povijesnu težinu, značaj priznanja zločina, značaj pune odgovornosti i kajanja zbog zločina počinjenih u ime srpske države i pripadajućih joj Srba".

"Glupost. Tko je to rekao?"

- Vi, maloprije. Evo, tu.

"Dajte da vidim... 'netko čija bi, bla bla, značaj priznanja, bla bla, zločina počinjenih u ime, bla bla', hm... I kažete, mi smo to rekli?"

- Od riječi do riječi.

"Da, sad kad se ovako pročita, fakat tako ispada. Ne znam, sigurno je neki nesporazum."

Hrvati su tako u trajnom nesporazumu sami sa sobom. Oni bi ispriku, ali im isprika ne treba, oni smatraju da bi se trebali ispričati zločinci, ali njihova isprika im je posve razumljivo neprihvatljiva, oni traže ispriku od srpskog naroda, u čije ime su zločini počinjeni, ali isprika od Srba im je licemjerna, oni bi nekako da se Srbi ispričaju, ali da se isprika ne važi. Jer pravim hrvatskim domoljubima isprika zapravo ne odgovara, isprika je onaj gedor šesnaestica kojom započinje svaki popravak, prvi korak ka normalizaciji odnosa, a nijednom pravom patriotu normalizacija ne odgovara, normalni odnosi i normalno društvo njihova su najgora noćna mora.

Zbunjenost je zato posve razumljivo ista i kod srpskih nacionalista, koji su Tadićevu ispriku doživjeli kao neviđenu bruku za srpski narod. Jer, "kome se zapravo i zašto Tadić izvinjava?", "bio je rat, u ratu svi rade zločine, red bi bio da se onda svako svakome izvine", "ko će Srbima da se izvini za milijarde klanih i nedoklanih Srba?", i konačno - "srpski predsednik može da se izvine tek kad i hrvatski predsednik uradi to isto".

- Ali hrvatski predsjednik se ispričao Srbima.

"Ma nemoj? Kad?"

- Prije tri-četiri godine. Usred Beograda.

"Dobro sad... pre tri-četiri godine, kažete?"

- Da.

"To onda znači samo da su ustaše priznale genocid nad Srbima. Milionima godina nas kolju, da nema Hrvata bilo bi Srba danas više nego Kineza, i sad bi oni da sve zaboravimo jer su se oni kao izvinuli?!"

- Pa vi ste rekli da bi se Hrvati trebali ispričati.

"Tako sam rekao?"

- Tako.

"Hm, pa jasno, nećemo valjda mi da se izvinjavamo što smo podmećali vratove?"

- Ne, nego za zločine koji su počinjeni nad Hrvatima.

"Glupost. Hajde da sada relativizujemo i da kažemo da je bio rat i da su u ratu svi radili zločine.

- Točno. Upravo ste tako i vi rekli.

"Ja? Gde?"

- Maloprije. Citiram: "bio je rat, u ratu svi rade zločine, bio bi onda red da se svako svakome izvine." Završen citat.

"Vidi, stvarno. To je sad, jelte, malo nezgodno."

Zato je svaki pravi hrvatski domoljub odahnuo kad je vidio da su i srpski nacionalisti odbili Tadiću dati legitimitet za ispriku u njihovo ime: ima dakle nade za nenormalne odnose, ima nade za ćeranje, ćeraćemo se još, hrvatski i srpski rodoljubi posljednja su nam nada, antinormale christianitatis, predziđe hrvatosrpstva, zadnja prepreka pred užasima normalnog društva u kojemu će, samo gledajte, biti sasvim uobičajeno da razgovor Hrvata i Srba o, šta ja znam, globalnom zatopljenju ne započne pitanjem o agresoru i žrtvi.

Već je započelo, Tadić se ispričao Hrvatima, i mi se sa strepnjom pitamo - što je sljedeće? Već sutra neki će srpski predsjednik kleknuti na Ovčari, reći će javno da je Srbija bila agresor, ne smijem niti zamišljati dalje. Bit ćemo zajedno u Europskoj uniji, prelazit će Srbi granicu kao pješačku zebru, švrljat će po Hvaru i uljudno pozdravljati sa "dobar dan", pristojno će se ispričavati svaki put kad mu dijete u igri na plaži poprska Hrvata, najnormalnije će se upisivati u hotelske knjige, kao da su Nijemci ili Talijani, vraćat će se na kraju godišnjeg odmora u Srbiju i svaki će se zdravi, normalni hrvatski domoljub na koncu morati zapitati: zašto su nas, zaboga, uopće klali?