Tajna Pavelićevog blaga

Jednom zgodom, kaže vic koji se pričao u ono strašno doba komunističke strahovlade, Hercegovac iz emigracije nazvao telefonom svoje u Jugoslaviju da ih pita kako žive. Teško je, odgovorila mu žena, djeca mala, roditelji stari, nema se od čega živjeti. Poduzetni Hercegovac rekao onda ženi da ujutro provjeri je li mu još na mjestu onaj mitraljez što ga je zakopao u vrtu kao mlad ustaša, 1945. godine. UDBA je, naravno, prisluškivala razgovor, i kad je sutradan ujutro žena pošla provjeriti gdje je mitraljez, zatekla je vrt cijeli raskopan. Uvečer, opet je zazvonio telefon. „Jesu li prekopali polje?“, pitao je muž. „Aha“, preplašeno je odgovorila žena, „što da radim?“ „E sad“, odgovori Hercegovac, „lijepo posadi krumpir“.

Na taj me davni politički vic podsjetila priča o zakopanom ustaškom blagu, koja se ovih dana pojavila u hrvatskim medijima, piše Dežulović za e-novine. Priča nije nova, u hrvatskim se novinama pojavljuje u pravilnim vremenskim razmacima, i uvijek je ista: u maju 1945. godine, kad su se Titovi partizani pojavili pred Zagrebom, ustaški poglavnik Ante Pavelić potrpao je u sanduke novac i državne zlatne rezerve, pa ih poslao vlakom u inozemstvo. Negdje u Sloveniji, kaže legenda, partizani su minirali prugu, pa su ustaše u paničnoj strci golemo blago NDH zakopali kraj pruge.

- Znam gdje su zakopane zlatne poluge i spreman sam pokazati to mjesto! Mogu pogriješiti eventualno u deset metara – bombastično je ovih dana u splitskoj Slobodnoj Dalmaciji objavio stanoviti Ilija Mamić, kojemu je „mapu sa skrivenim blagom“ navodno prije trideset godina u Australiji povjerio Frano Zagorac zvani Franc, jedan od ustaša iz Pavelićeve pratnje. Zašto je stari Franc prije smrti, od svih pouzdanih drugova iz emigracije, tu dugo čuvanu tajnu povjerio baš mladom i nepoznatom Iliji, nitko ne zna, a nije ni važno. Već po potrebi, iskrsne svako malo neki preživjeli veteran iz Pavelićeve garde i obnovi tu legendu, pa se hrvatske novine onda par dana zabavljaju najfantastičnijim pričama o zakopanom blagu, a izletnici s lopatama nagrnu u susjednu Sloveniju.

Prije dvije godine, u jesen 2007, o tajni ustaškog blaga govorio je izvjesni Augustin Gavran, poručnik zagrebačkog ustaškog redarstva koji je navodno bio u pratnji vlaka kojim je ustaško blago trebalo biti transportirano u Austriju. Prošlog proljeća, prije točno godinu dana, o tajni ustaškog blaga progovorio je i neki Ljudevit Konja iz Toronta, svojedobno predsjednik tamošnje podružnice Pavelićevog Hrvatskog oslobodilačkog pokreta. Onda je prošle jeseni, u novom Hrvatskom kajkavskom kolendaru Matice Hrvatske, o tome pisao i publicist Mladen Genc, da bi se ovih dana javio i Ilija Mamić. I svi se slažu u jednome: vlak sa zlatnim polugama iz državnih rezervi NDH miniran je na pruzi za Zidani Most, a blago je zakopano u Prožinskoj Vasi, općina Štore, malom selu nadomak Celja.

Stvar sad već poprima razmjere mitske potrage za Svetim Gralom, cijela priča izgleda kao da ju je napisao Dan Brown, „Pavelićev kod“ ili tako nekako. Sve je obavijeno tajnom, traže se na starim fotografijama i slikama simboli i znakovi koji bi mogli ukazati na mjesto gdje je blago zakopano, bit će da ima nešto i u priči kako je poglavnik Pavelić 1945. iz zemlje bježao prerušen u ženu, možda je i sam Poglavnik bio žena, možda je to ta strogo čuvana tajna, poput Svetog Tome na Leonardovoj fresci Posljednja večera, za kojega Dan Brown smatra da predstavlja Mariju Magdalenu?

Možda i ovdje nekakav ustaški Sionski priorij čuva tu misteriju, tajnu gospođe Antonije Pavelić i njezinog Svetog Grala, možda sjena zvonika mjesne crkvice u podne poput putokaza pokazuje mjesto gdje je zakopan, možda je rješenje tajne u šifriranim ljetopisima na tamošnjim trafikama, pisanim kompliciranim i nerazumljivim, takozvanim „slovenskim“ jezikom? Vrag će znati što se sve tu krije, ali nečega sigurno ima. Mislite li, uostalom, da su veliko poduzeće za preradu zlata komunisti nakon Drugog svjetskog rata sasvim slučajno smjestili u nedaleko Celje, mislite li zaista da su Zlatarne Celje utemeljene par kilometara od mjesta gdje su ustaše zakopali svoje zlato?!?

Hrvati su tako iznenada otkrili Štajersku, rijeke turista tobož se dive prirodnim ljepotama Celjske kotline, nagrnuli hrvatski izletnici u općinu Štore, vozaju se tamošnjim livadama u malim bagerima, hodaju uz prugu za Zidani Most i sve gledaju sa strane, razgrću grmlje i travu, pa se prave da sjede i odmaraju, a zapravo lopatama i pijucima grozničavo kopaju i traže mitsko ustaško blago. Svako malo nalete hrvatski Indiane Jonesi na ljudske kosti, pa ih psujući bacaju i kopaju dalje. Cijela općina Štore izgleda kao golemi krtičnjak.

Đavo mi nije dao mira, u potrazi za zakopanim Pavelićevim zlatom malo sam i sam istraživao, i onda na službenom web-siteu općine Štore otkrio ključni trag, pročitavši kako „prebivalci občine večinoma dnevno migrirajo na delo v Štore ali v sosednje občine, nekaj pa se jih preživlja tudi s kmetijstvom: živinorejo, poljedeljstvom, pridelovanjem sadja in zelenjave.“ Nakon nekoliko sedmica ustrajno rada, rečenicu sam konačno preveo na hrvatski: „Stanovnici općine većinom dnevno migriraju na posao u Štore i ostale susjedne općine, dok ostali rade na seoskim gospodarstvima, baveći se stočarstvom, ratarstvom i uzgojem povrća.“

Tada mi je sinulo. Prokleti Slovenci opet su nas zajebali!

Razmislite malo: glasine o ustaškom zlatu puštaju se, rekoh, u pravilnim vremenskim razmacima – Augustin Gavran pustio je glas o ustaškom zlatu pretprošle jeseni, Ljudevit Konja prošlog proljeća, pa prošle jeseni Mladen Genc, a ovog proljeća Ilija Mamić. Usporedio sam onda to s kalendarom poljoprivrednih radova u Štajerskoj, tamo gdje seoski živalj „većinom dnevno odlaze na posao u susjedne općine“, i otkrio frapantnu koincidenciju: što mislite, kad se vrši gnojidba zemlje za krumpir? U jesen! A kad se krumpir sadi? U proljeće, upravo ovih dana!

„Jesu li nam Hrvati preorali ono polje?“, pitaju tako ovih dana telefonom lukavi emigranti iz Prožanske Vasi, na privremenom radu u susjednim općinama.
„Aha“, odgovaraju preplašene žene. „Šta sad da radimo?“
„Sad lijepo posadite krumpir.“