Zločin i sloboda

Promatra ih tako sa televizijskog ekrana lice zločinca koji je hladnokrvno slao u smrt ljude pogrešne nacionalnosti, da bi danas, mnogo godina kasnije, širokim osmijehom pjevao zajedno s nekim od najpoznatijih imena narodne i zabavne muzike, gleda ih mračno lice zločinca i bjegunca, bez imalo stida i straha, i kao da kaže: zar se nismo za slobodu i borili?

Nismo, kažem, iz tih senzacionalnih snimaka saznali ništa što već nismo znali, i jedino je pitanje preostalo koliko su te snimke stare. Iz nekog razloga, međutim, nitko se u Hrvatskoj nije pretjerano uzbudio kad se saznalo da su to snimke od sinoć, stare tek jedan dan, da je ratni zločinac u bijegu snimljen ove subote, 13. lipnja 2009. godine, a zna se točno i gdje: u Bosni i Hercegovini, točnije u Tomislavgradu, na glavnom gradskom trgu!

Bit će da je to i zato što se iz šokantnih snimaka dalo vidjeti da ovaj put nije riječ o Ratku Mladiću, već o Branimiru Glavašu, čovjeku osuđenom za ratni zločin i likvidacije osječkih Srba, a koji se danas, za razliku od kolege Mladića, u rezervnoj domovini ne mora skrivati ni od države, ni od zakona, ni od kamere.

Zato je dvominutni televizijski izvještaj iz Tomislavgrada - gdje je Glavaševa stranka HDSSB organizirala proslavu svojih dobrih rezultata na proteklim izborima u Osijeku, premještajući pobjednički dernek iz Slavonije u Hercegovinu, na novu adresu svog predsjednika – šokantniji i brutalniji od svih šezdeset minuta Mladićevog pijančevanja, plesanja, pjevanja i nazdravljanja.

Odbjeglog srebreničkog gospodara života i smrti snimali su, naime, prijatelji i članovi obitelji, video-kasete su godinama strogo čuvane, tajno kolajući među konfidentima uključenim u zavjeru čuvanja i zabavljanja odbjeglog ratnog zločinca, a čuveni trubač Feat Sejdić, koji ubojici svira na uvce, i ikona jugoslavenskih mladosti Daliborka Stojšić, koja mu na drugo uvce pjeva ruske romanse, nikada o tome nisu pričali, niti ih danas o tome itko išta pita.

Odbjeglog osječkog gospodara života i smrti, s druge strane, ne snimaju zavjerenici, niti se ti snimci urotnički gledaju u povjerljivom društvu: Branimira Glavaša snimaju kamermani državne televizije, umjesto u sefove ti snimci idu ravno u televizijski dnevnik; on na njima ne sjedi na kauču niti ljulja unučad, već javno daje izjavu u mikrofon, u oči nas gleda i zajebava.

A Glavaševi Dubravka i Feat, hrvatska pop-zvijezda Indira Mujkić iz Colonije, koja ubojici pjeva na uvce, i ikona jugoslavenskih mladosti Krunoslav Kićo Slabinac, koji mu na drugo uvce pjeva slavonske bećarce, javno se preseravaju svojim profesionalizmom – jer u show-businessu nema masovnih ubojica, samo čistih računa – ili tekovinama demokracije, u kojoj, kako reče ocvali bećar Slabinac, „svatko ima pravo na svoje mišljenje“.

Konačno, na Glavaševom derneku, na derneku osuđenog ratnog zločinca, šepure se i nitko drugi doli gradonačelnik Osijeka Krešimir Bubalo, i nitko prvi doli – Tomislav Bilandžić, ravnatelj osječke policije glavom i bradom, čovjek dakle kojemu je u opisu radnog mjesta hapšenje Branimira Glavaša!

I kad se hrvatski mediji skanjivaju i sablažnjavaju nad snimkama na kojima Ratko Mladić u bijegu od pravde besramno i bezbrižno uživa, malo za stolom za ping-pong, malo za stolom u kafani, valjalo bi da svojim čitateljima objasne i kako bi Ratko Mladić sve dao da može, kao kolega Branimir Glavaš, umjesto po opskurnim provincijskim kafanama i u kojekakvim „sigurnim kućama“, pustiti svojoj slobodi na volju, pa se uhvatiti u kolo na, recimo, Trgu Krajine, u centru Banja Luke, i široko se smiješiti kamerama Televizije Republike Srpske i Radio Televizije Srbije, sve se grleći sa gradonačelnikom Beograda i šefom beogradske žandarmerije.

Pa bi bilo zanimljivo čuti što bi rekli isti ti ljudi s tomislavgradskog derneka da Feat Sejdić izjavi kako je on samo muzičar koji svira onome tko mu plati, a Dubravka Stojšić da u televizijske kamere doda kako u demokraciji svatko ima pravo na svoje mišljenje?

Ono što se za sada sigurno i nepogrešivo može pretpostaviti – jer Mladić se, za razliku od Glavaša, još uvijek krije, a Dubravka Stojšić, za razliku od Kiće Slabinca, šuti – jest da će Glavaševi advokati kriknuti kako je cijela teza bijedan pokušaj izjednačavanja Mladića i Glavaša, dakle agresora i žrtve. I bit će, naravno, u krivu, ali ne zato što ja, kao i oni, mislim da je Mladić gori od Glavaša: upravo obrnuto, jednadžba o izjednačavanju ovaj put ide na štetu – Mladića.

Nije, naravno, stvar u tome da je Mladićev ratni zločin manji i lakši od Glavaševog. Iako se te stvari u pristojnom društvu ne odvaguju, Mladićev je zločin neusporedivo teži. Stvar je u tome da se Mladić – jedan od onih za koje mirne građanske i profesionalne savjesti možete reći da je ratni zločinac i prije nego je osuđen – krije, i kako god da se krije, i tko god da mu čuva leđa, barem je formalno u strahu za svoju sudbinu. Za to vrijeme, Branimir Glavaš – jedan od onih za koje se mirne građanske savjesti, a nakon presude zagrebačkog Županijskog suda i profesionalnom obavezom, može i mora reći da je ratni zločinac – upće se ne krije, bahato paradira Bosnom i Hercegovinom kao beg i nimalo ne boji se za svoju sudbinu. Dubravka Stojšić srebreničkom je ubojici pjevala potajno, šupački, da ne čuju Majke Srebrenice, možda mu je tajno i plesala po stolu, dok je prpošna Indira za osječkog ubojicu pjevala posve javno, simbolički pred televizijskim kamerama plešući po grobovima osječkih Srba.

Zbog toga su Glavaševi snimci iz Tomislavgrada 2009. šokantniji i gori od Mladićevih iz Beograda 2001., zbog toga je Branimir Glavaš u ovom trenutku veća opasnost i sramota za Republiku Hrvatsku nego što je to Ratko Mladić za Republiku Srbiju.