Paranoja

Šokirani Luković je najavio da će pokrenuti privatnu parnicu, Veljković je izjavio da će "potražiti azil negde gde se poštuju ljudska prava, makar i u Albaniji", a njegov brat, novinar Mile Veljković, mogao je tek rezignirano ponoviti svoju tezu o dogovoru na vrhu.

Onda je par dana kasnije predstavljena nova knjiga Mirjane Marković, simbolično nazvana "Pre i posle". Onda je par dana kasnije u Beogradu promovirana i knjiga Slobodana Miloševića, "Prilog istoriji dvadesetog veka". Onda je par dana kasnije, na rođendan Marka Miloševića, otvorena njegova nekadašnja diskoteka u Požarevcu, kojoj je tom prilikom vraćen i naziv koji joj je dao mladi gazda. Onda je par dana kasnije ministar policije postao nekadašnji portparol SPS-a, čovjek koji je svojedobno, kad su na Ibarskoj magistrali Miloševićevi ljudi šleperom pomeli automobil s funkcionerima SPO-a, Draškovićevu izjavu o državnom terorizmu nazvao "naručenom pričom".

Onda je par dana kasnije, 10. jula, na mostu preko Velike Morave golemi šleper u punoj brzini pomeo automobil u kojemu su, uz vozača Aleksandra Mitrovića, poginuli i ljudi s početka priče - požarevački novinar Mile Veljković i Otporaš Radojko Luković. Na naslovnoj stranici Blica, iznad fotografije smrskanog automobila, kočio se veliki naslov: "Da se ne zaborave Miloševićeva zlodela". Riječ je bila, jasno, o Deklaraciji o pomirenju DS-a i SPS-a.

I kad sljedeći put na nekoj seoskoj slavi u ritmu Seke Aleksić bude gulio janjetinu s Arkanovim sponzorima, Boris Tadić morat će razmisliti zašto je danas predsjednik države u kojoj više gotovo nitko ne vjeruje da se šleper na moravskom mostu našao slučajno.

Paranoja je, pojednostavljeno, osjećaj proganjanja temeljen na pogrešnom razumijevanju stvarnih događaja. Koliko je poznato, još je nitko nije izliječio potpisivanjem deklaracije s progoniteljem.