Balkanski PEN nije sadnja tikava sa Srbima

Ugledna prozaistkinja, bivša veleposlanica svoje zemlje u Norveškoj i predsjednica srpskog PEN centra Vida Ognjenović nedavno je objavila pokretanje inicijative za osnivanje regionalnoga balkanskog PEN-a. Iako nije bio prozvan, štoviše iako se hrvatska književna ekspedicija već desetljeće i pol hrusti kako nije na Balkanu, nego je otok srednje Europe i Mediterana, na poluotoku koji zemljopisno, povijesno i kulturno seže do iza Karavanki, možda i do granice Austrije s Bavarskom, predsjednik hrvatskoga PEN centra Zvonko Maković kazao je kako srpska inicijativa nema smisla, nego da bi “kolege željeli biti nešto što su nekoć u političkom smislu dijelom bili, a to je da su imali veće regionalno značenje nego što ga danas imaju”.

Tumačeći Ognjenovićkinu inicijativu isključivo kao politički akt, Maković je nakon dugih vremena otkako ovdašnje pisce nitko ništa ne pita došao u prigodu da brani nacionalnu stvar od fantoma Jugoslavije, jugoslavenstva te sađenja tikava sa Srbima i pečenja pite tikvenjače s Bosancima. Šteta jedino što nitko neće primijetiti ovaj patriotski čin.

No, hajmo pokušati da o regionalnom klubu koji bi se bavio zaštitom pisaca, književnosti i kulturnoga identiteta razgovaramo kao da nismo ni Hrvati ni Srbi. Ibero-američki PEN već postoji, jer postoji prostor istih ili vrlo sličnih jezika i srodnih povijesnih iskustava. Govori li se i na Balkanu istim ili vrlo sličnim jezicima? Jesu li nam okupatori bili zajednički i jesmo li stoljećima živjeli unutar istih državnih granica? Jesu li takve povijesne okolnosti stvarale i nekakvu srodnost kultura i je li iz te srodnosti nastajalo nešto što bi bilo civilizacijski relevantno i što je nadživjelo svaku okupaciju? Je li Balkan, većim svojim dijelom, bio pod komunističkim društvenim uređenjem? Jesu li balkanske države, s izuzetkom Grčke, Turske i Austrije (koja možda jest, a možda i nije balkanska država), danas u procesu tranzicije u parlamentarnu de-mokraciju i kapitalizam? Je li taj proces u svim zemljama među ostalim rezultirao urušavanjem sustava vrijednosti,buđenjem fašizma, tablo-idizacijom društva i banalizacijom onoga što se smatralo slobodom u vrijeme kad slobode nije bilo?

Odgovor na svako pitanje je, naravno, pozitivan, ali nas svejedno uhvati nelagoda od ideje da bismo o svome kulturnom identitetu mogli razgovarati sa Srbima, Albancima i Bugarima, a ne, recimo, s Nijemcima, Dancima i Španjolcima. No, na žalost, čak i kada bude članica Europske Unije, Hrvatska će s Bruxellesom razgovarati o izlovu srdela, uzgoju tulipana i pravno-kaznenom postupanju prema mentalno uskraćenim osobama, ali sugovornike o pitanjima jezika, kulture i književnosti imat će u Beogradu. Naravno, lako je odlučiti da se ne razgovara o onome što ruži lijepo lice domoljublja, ali u tom slučaju ne samo da hrvatskim piscima ne treba regionalni centar PEN-a, nego im nije potreban ni ovaj hrvatski.

Danas kada više nema pisaca po domaćim zatvorima, a okončana je i borba za nacionalnu samobitnost i državnu samostalnost, kada nema cenzure u književnosti, centar PEN-a bi se trebao baviti nečim drugim, što katkad, tvrdom i praznom uhu, i ne mora zvučati jako domoljubno.

U većini hrvatskih dnevnih novina ukinuti su kulturni prilozi, a u nekima su se gotovo sasvim istopile i dnevne rubrike kulture. O knjigama se više ne piše, a književnošću se, putem interneta, uglavnom bavi tek poneki pacijent psihijatrijskih sanatorija i umobolnica u Vrapču ili na otoku Ugljanu. Njegovi nalazi i uvidi razvesele rijetke zainteresirane, pogotovu ako nisu upoznati s dijagnozom. Hrvatsko tržište knjiga pet puta je manje nego u vrijeme Jugoslavije. Nekada se tiskalo za dvadeset milijuna potencijalnih čitatelja, a danas za njih četiri i pol. Državna potpora piscima uglavnom je sim-bolična, i služi za zabavu i uveseljavanje dnevnih tabloida i emisija u kojima se za pola sata kakvoga televizijskog kokošinjca raspravi cjelokupna hrvatska tisućljetna uljudba. O društvenoj važnosti književnosti, o važnosti živoga teksta za očuvanje jezika kojim još uvijek govorimo, te o knjigama, koje su tvorbene svakome narodu, pa i ovome ovdje, ne govori se nikad. Tako je to u Hrvatskoj, a slično je i dolje, na Balkanu.

Ne znam na što je sve mislila Vida Ognjenović spominjući osnivanje regionalnog, balkanskog PEN-a, ali sigurno nije pomišljala na obnovu Jugoslavije, niti na vraćanje važnosti Beogradu, kako to Maković sugerira. Uostalom, zar stvarno mislimo da je Beograd izgubio na važnosti jer smo mi tako odlučili, a da bi se to promijenilo samo ako bismo mi htjeli suprotno? Ognjenovićkina ideja dobra je za onoga tko o njoj razmišlja kao o kulturnoj inicijativi, a loša je za onoga tko u njoj vidi političku urotu. Tako je i iz hrvatske i iz srpske perspektive.