Patriotsko ubijanje?

Riječ je o ljudima osuđenima zbog oduzimanja života, u različitim vremenima (Gudelj čak više puta, premda još ne i pravosnažno), na različitim mjestima, s različitim stupnjem neposredne uključenosti u usmrćivanje. Zajedničko im je, međutim, to što su njihovi zločini u dobrome dijelu javnosti bili tretirani sa simpatijama (ili je to još uvijek slučaj), te, konsekventno, i to da su se, dapače, državni organi «uključivali» kako bi im pomagali.

Dakako, razlika u današnjem tretmanu Gudelja i Bušića odslikava i promjene kroz koje je Hrvatska prošla u posljednjih dvadesetak godina. Početkom devedesetih Gudeljevo se je ubojstvo policajca pripravnoga na suradnju s «pobunjenim Srbima» činilo mnogima gotovo patriotskim (ostale ubijene nisu – ni tada niti danas - posebice spominjali; njihovi nasljednici ne igraju ni približno javnu ulogu kakva je dana gospođi Reihl Kir). Danas je nesporno i to da je sam Gudelj bio bezočno manipuliran; od «informacija» o sudbini njegovih roditelja na teritoriju pod kontrolom pobunjenika, do činjenice da je – nakon svega toga - (p)ostavljen na kontrolnoj točki, naoružan strojnicom, obaviješten o dolasku osoba koje je smatrao izdajicama i/ili neprijateljima (paralela s ubojstvom Paradžika zaslužuje posebnu raščlambu). To da nije baš vjerojatno kako je djelovao isključivo na svoju ruku pokazuje se i kasnijem razvojem događajima – visoki državni funkcionari omogućili su mu (dva puta) da izbjegne progon (kako organiziranjem bijega iz zemlje, tako i utjecajem na neke od sudskih odluka).

Ostaje, dakle, još dosta nejasnoća o vjerojatnoj pozadini Gudeljevih ubojstava (koja ni sam ne niječe); na to jasno upućuju i neka od svjedočenja u prvostupanjskome postupku. Odatle ne slijedi nužno da će biti i narednih sudskih postupaka, ali javnost bi morala biti obaviještena o tomu što je Državno odvjetništvo poduzelo kako bi istražilo tvrdnje da su ubojstva «naručili» neki od (tada i danas) vodećih političara. Pritom javnost, dakako, nema pravo na «ulično» suđenje funkcionarima, ali Državno odvjetništvo ima obvezu pokazati svoju pripravnost i sposobnost da u istrazi ne zaobilazi ni najmoćnije.

S Bušićem je – bitnim usporednicama unatoč – situacija ipak drukčija, ponajprije kada je o javnoj percepciji riječ. Za Gudelja javnost danas u najmanju ruku više nema simpatija – Bušića se i dalje (barem u dijelu medija) tretira kao nacionalnoga junaka. Riječ je, prema svemu sudeći, o hrabroj osobi – no to je kod terorista česta pojava. A on, neovisno o interpretacijskim navlačenjima, nije (bio) drugo do to.

Učitavanja patriotskoga nadahnuća kao olakotne okolnosti za (neprijeporan) teroristički čin ne pokazuju samo ostatke nacionalističkoga ideologiziranja iz devedesetih, nego i nesposobnost nadilaženja (nikako samo hrvatske) navade da se teror(izam) razumije kao uvijek naš («nacionalno-oslobodilački»), ili njihov («zločinački»). Arhivi OUN sadrže, primjerice, desetke tisuća stranica zapisa komisija koje su trebale načelno odrediti «stajalište međunarodne zajednice spram terorizma» (a, ponajprije, definirati problemski kompleks). Pokazalo se je da je, neovisno o navijačkim strastima, sam problem mnogo složeniji; teror nije naprosto nasilje (niti svako nasilje djeluje teroristički), nego simbolički orijentirano nasilje, takva, dakle, uporaba nasilja koja “nadilazi” neposredni objekt nasilnoga čina. Žrtva terora najčešće nije i žrtva neposrednoga nasilja, nego nasilje nad (slučajno, ili zbog simboličkih razloga namjerno) izabranom žrtvom prenosi poruku terorista neposrednim (i medijima posredovanim) svjedocima. Ovima pak preostaje tek da (re)organiziraju svoje životne strategije kako se i njima ne bi dogodilo nešto slično.

Teror (kao organizirano djelovanje države) i terorizam (kao korištenje metoda terora odozdo, u organizaciji malih, ili barem socijalno nelegitimiranih skupina) teže izazivanju straha – kako to izvorna uporaba termina još od francuske revolucije jasno označuje; teror najvećma teži zaustavljanju mogućih socijalnih i/ili političkih promjena, terorizam ih pak nastoji promicati. Neovisno o najčešće gotovo nesumjerljivim odnosima moći (pa i kolikoće i kakvoće sredstava za nasilno djelovanje) metodički su obrasci u najmanju ruku usporedivi. Napadima na objekte koji će izazvati pažnju, te (posredstvom medija) i strah postiže se percepcija moći onih koji teror rabe. No, istovremeno, ili ponajprije, nastoji se provocirati drugu stranu na djelovanje (ili izostanak djelovanja) koje odgovara autorima terorističkih planova. Državni će aparat tako nastojati paralizirati podanike (takva država, logički, nema državljana/građana), ili barem najvećim dio njih kako se opće sustavsko-političke okolnosti ne bi mijenjale. Terorizam će, tomu nasuprot, nastojati napasti državu (ili simbolički odabrane ciljeve koji označuju teroristima posve neprihvatljive vrijednosti).

Upravo zbog takve strukture terorističkoga djelovanja ono, u pravilu, uspijeva. Veoma česte fraze političara koje tvrde kako terorizam «neće pobijediti» stoga su posve pogrešne, gotovo se sa sigurnošću to i unaprijed može reći (jer je unatrag toliko puta potvrđeno). Kao što je “veliki teror” francuske revolucije svojevremeno posve promijenio političku i socijalnu sliku Francuske za čitava desetljeća, terorizam je u šezdesetima i sedamdesetima (posebice u Evropi) radikalno izmijenio sigurnosne uvjete svakidašnjega života desetaka milijuna ljudi koji, primjerice, putuje avionima (jer, za nove to naraštaje treba reći, nekada se je avionom putovala na način posve sličan današnjem putovanju autobusom, moglo se doći nekoliko minuta prije polijetanja, pokazati kartu i krenuti na put – s vremenom su mjere sigurnosti sve radikalnije proširivane). Ni poraz francuske revolucije, niti nestanak terorista nisu, međutim, označili povratak na razdoblje koje im je prethodilo; nove su (ponajprije, premda ne isključivo policijske) prakse bile nepovratno prihvaćene kao sastavina društvene normalnosti.

To je navlastiti kontekst (i) Bušićeva djelovanja u sedamdesetima. On i njegovi htjeli su»upozoriti svijet na sudbinu Hrvatske u Jugoslaviji» - otimajući avion, uzrokujući smrt policajca podmetnutim eksplozivom. Bila je to gotovo moda onoga vremena; avioni su bili otimani tempom od nekoliko otmica mjesečno – za oslobođenje Palestine, Vijetnama, Irske, Hrvatske, njemačkoga/talijanskoga proletarijata, itd. («naši» su pritom bili, uglavnom, politički neuki – vjerovali su doista da će bacanje letaka iz otetoga aviona nad metropolama velesila izazvati promjenu njihova političkoga stajališta spram Jugoslavije - i još slabije organizirani od većine ostalih). Svi su oni, neovisno o motivacijskim ideologijama, svjetonazorima, vjerama ili nacionalnim pripadnostima, bili – teroristi, ugrožavali su, na osnovi slučaja, sigurnost i živote da bi poslali «političku poruku». Gotovo svi su bili uhvaćeni i osuđeni (nemali broj je i «umro u nazočnosti vlasti»).

Nakon trideset dvije godine zatvora Bušić će biti oslobođen. Postoje (iako nisu općeprihvaćeni) ozbiljni argumenti koji dvoje u smisao tako dugotrajnih zatvorskih kazni, no mnoge su domaće reakcije kojima se i ranije tražilo oslobođenje Bušića nailazile na gluhe uši Amerikanaca u razdoblju svijesti o terorističkoj opasnosti, posebice nakon «11. rujna». Kada do oslobođenja konačno dođe, bit će važno da ga se ne dočeka kao «junačkoga prvoborca hrvatske neovisnosti», da čitava zajednice ne bude – opet jednom – (dragovoljnim!) taocem «vlastita» terorizma. Ako je, ma s kolikim zakašnjenjem, promijenjen stav javnosti spram Gudelja (tj. njegove ubilačke motivacije), morat će se to – u znatno kraćemu roku – zbiti i u odnosu spram Bušića. Sve drugo nije tek neprincipijelno postupanje, nego, doslovce, zazivanje terorizma, posvuda - ne samo službeno, nego i s razlogom - označenoga kao «najveća opasnost našega vremena».