Kako je Leni Riefenstahl snimila reklamu za Ožujsko pivo

Obamro od straha, posljednjim sam snagama posegnuo za daljinskim upravljačem, kad me trgnuo Glas, ovaj put još jači i dublji: "Oče!!!...", presjeklo me po prsima i odbacilo nazad u dvosjed. Na ekranu su se upalili reflektori i soba je zatreperila plavičastim svjetlom. "...Daj ponos!...", vikao je, dok su reprezentativci stajali s desnicom na prsima. Osvrnuo sam se oko sebe, pa bojažljivo stavio ruku na grudi. "...Neka idu dignuta čela!...", vikao je Glas sve jače. Dario Srna se na ekranu pobožno prekrstio, pa sam i ja brže-bolje ponovio za njim. Sad sam već točno ćutio kako mi se led u žilama pretvara u vrelu crvenu lavu.

"...Nema straha!...", grmio je Glas, "nema straha!", ponovio sam ja - nisam ni primijetio kako sam se našao s obje noge na kauču - "...nema predaje!!...", grmio je glas, "nema predaje!!", grmio sam ja dok su na ekranu navijači udarali u bubnjeve, "...stvoreni smo za velika djelaaa!!!...", grmjelo je iz televizora dok sam u transu stajao na naslonu, a niz lice mi se slijevale dvije tihe suze.

"Ti zovi, samo zovi!!!...", sveudilj je urlao duboki glas, dok je sivi sokol nadlijetao vukovarski vodotoranj, "...idemo, dokle god nas ima!...", pratio je Glas navijače u autobusima. "...Dok iz oka suza lije!...", urlao je Glas i dalje, starac na ekranu gledao je prijenos dok mu se oku caklila suza, meni je niz lice već teklo u potocima, "...dok nam dres znoj lije!!...", ribar na televizoru i ja pred njim brisali smo lica od znoja, "...dok nam barjak ruka vijeee!!!..." - kako mi se u ruci našla bengalka, ne znam ni danas - "...dok nam živo... srce... bijeeeee!!!!...". Igrači su pali na koljena, a pao sam bogami i ja, mokar od suza i znoja, vilice ukočene od stiskanja zuba i uzlupalog srca, velikog kao u teleta.

I sam Bog zna što bih i gdje bih ja od nakupljenog ponosa, od vrele mješavine neke čudne gordosti i još čudnijeg gnjeva - od tog zaglušujućeg bubnjanja u glavi, od domoljublja, vjere, adrenalina, osvete, odanosti - da se u tom trenutku na ekranu nije pojavio natpis "Uvijek vjerni", i logotip Ožujskog piva.

Umjesto da se tako priključim vojnicima u uniformama hrvatske reprezentacije, da uskočim u autobus i ravno na front, pa u četveroredu na europsko prvenstvo u Austriju, na Bleiburg, u Klagenfurt, gdje već igramo, da osvetimo Vukovar, da još jednom kod Beča zaustavimo Poljake, Turke, tko god je pod Bečom bio, da protiv reprezentacije Austro-Ugarske, dobro, Austrije, svejedno, da osvetimo Zrinjske i Frankopane, da pokorimo Europu, umjesto dakle da se odem ispovjediti, pričestiti, oprostiti od najbližih, ulaštiti kopačke, objesiti krunicu i priključiti nepobjedivoj Očevoj armiji, ja sam slomljen doteturao do hladnjaka i izvadio bocu piva.

Slistio sam bocu u tri dugačka gutljaja, dostojanstveno podrignuo - "oprrrrrosti, Oče" - i već nakon deset minuta osjetio kako uz golemo olakšanje sav nakupljeni ponos, sav gnjev i gordost u tankom, toplom mlazu otječu iz mene ravno u zahodsku školjku.

Ne znam kako je točno sve počelo, tek ustrajnim naporima propagandista iz pivskog agitpropa jedna je obična zdepasta boca piva, eto, konačno postala znak nacionalnog identiteta, mobilizacijski faktor što nas okuplja i ujedinjuje, onako kako su nas u neka druga vremena mobilizirali simboli velikih ideologija i religija, nacionalni mitovi i narodni heroji.

Stvar je izgledala dovoljno uznemirujuće već nakon onog spota što su ga pivski marketinženjeri u ilirsko-revolucionarnoj ognjici nazvali "Buđenje", a kojega bi oduševljeno potpisali i urednici Danice Horvatzke, i propagandisti Staljinovog Agitpropa. Sjećate se sigurno mladih trudbenika, đaka i seljaka do kojih u plamenu zoru - zajedno s prvim zrakama sunca nad oranicama i prvim krpama dima iz tvorničkih dimnjaka - dopire daleka pjesma, sve glasnija i jača, da bi se onda svi zajedno, mlado i staro, radnici i seljaci, sa zastavama u rukama i pjesmom na usnama slili u dugačku kolonu. Veliki marš, međutim, ne završava pred visokim pećima ili na Stadionu JNA, ne završava niti na Maksimiru, već - na krovu nekakvog oronulog socijalističkog nebodera.

Što bi, zaboga, hrvatski domopije i pivoljubi u pobjedničkoj ekstazi radili na vrhu nebodera, ostalo je nepoznato do dana današnjeg, jer spot tu naprasno završava. Pretpostavljam da su i statisti i režiser imali mnogo plemenitiji i državotvorniji, čak i umjetničkiji cilj, ali znate kako to ide, pivo na pivo, ponavljamo scenu, sunce s početka reklame visoko se podiglo pa tuče ravno u glavu, scena 15, sedmi put, vrelo sunce, mlako pivo, i naši junaci iznenada su se, u alkoholnom bunilu, umjesto na tribinama Wembleya našli na krovu nekakve zgrade.

Poznat vam je, uostalom, taj osjećaj, svatko od vas je kao srednjoškolac krenuo s prijateljima na jedno pivo prije utakmice, pa se odjednom sa strašnom glavoboljom probudio u nekom mračnom haustoru, na klupi u parku ili, šta ja znam, na nadstrešnici autobusnog stajališta. Kako bilo, zamišljao sam tih stotinjak usijanih glava kako dobrano podlivene pivom urlaju s vrha nebodera, i znao sam da neće završiti dobro.

"Projekt Pivatska" je sada završen spotom radnog naslova "Oče naš", a službenog "Molitva", kratkim propagandnim spotom kojega se ne bi posramila ni Leni Riefenstahl. Dobro, frau Leni bi to napravila malo bolje, "Trijumf Žuje" - tako bi se, naime, zvao njezin film - počinjao bi u nekoj münchenskoj pivnici, gdje bi mladi navijači lupali velikim kriglama o stol, "oče, blagoslovi sinove svoje!...", krenuo bi glas, a mladići bi iz pivnice izašli na ulice, "nema straha, nema predaje!", pa se sa zastavama i bakljama u rukama slili u jednu veliku kolonu - Leni bi zadržala one baklje, to je dosta zgodno - i ravno na neki stadion, zajedno s ostalom pivskom braćom, "zovi, samo zovi!", tu bi Leni posudila i onog sokola, orla, šta li je već, kako nadlijeće impresivni skup, sad već vidimo dva milijuna navijača, osvijetljenih bakljama i uredno postrojenih u deset veličanstvenih kolona, dok duboki glas grmi "Ein reich!...", pa još glasnije "...ein volk!!...", da bi se na kraju pojavio natpis: "...ein bier... bitte".

A ne bi bogami kod stroge Leni bilo ni piva na snimanju, pa da dva milijuna navijača umjesto u Nürnbergu, na kongresu Pivskonacionalističke bratije, pardon partije, obeznanjeni završe na krovu nekog oronulog nebodera u istočnom Berlinu.

Gdje je u međuvremenu nestala prostodušna radost ispijanja piva ispred samoposluge, i još prostodušnija radost nogometnog navijanja, nitko više ne zna. Pivsko-nogometni ritual stavljen je u službu najbjednijeg patriotskog kiča, poput goblena po motivima Otona Ivekovića na kojemu bi kralj Petar Svačić beživotno ležao, baš kao onomad pod Gvozdom, samo sad na trotoaru pred buffetom "Gvozd", umjesto crnim vranama okružen praznim bocama Žuje: "Oj, zlatna zvijezdo večernice/na neba što se vineš svod/najzadnje evo nazdravice/što kralj je pije za svoj rod!" Muškarci znaju zašto.

Ne bi ta stvar sama po sebi bila ništa više od jedne bizarne budalaštine - reklame za pivo, čak i kad su dobre i duhovite, u pravilu su budalaste. Do sada su nam, recimo, vodeći proizvođači piva, kao dogovorom, nudili izbor između lijepe žene i boce piva, sugerirajući nam kako je ljepota prolazna: u jednoj je tip u samoposluzi umjesto Jennifer Aniston izabrao gajbu piva, u drugoj je nekakav kreten curi raskošnog poprsja odvezao prsluk samo da bi joj iz ruku oteo pivo, a u trećoj je idiot - ne znam kako bih ga drugačije nazvao - bacajući u fontanu čarobni pivski čep od svega na svijetu poželio još jednu bocu piva.

Porazno je to što su u sljedećoj fazi ozbiljni istraživači tržišta procijenili kako pivo Hrvatima neće, kao svim muškim amebama na svijetu, prodati sisata konobarica u mini suknji, već da naše mužjake pale baklje, vatre, bubnjevi, trube, horovi, grbovi, zastave, odore, budnice, davorije, koračnice i himne. Nešto je tu duboko pogrešno, i pitate li mene, baš tu negdje tražio bih i uzrok katastrofičnih predviđanja demografa Jakova Gele, Anđelka Akrapa i Ivana Čipina, koji su u upravo objavljenom istraživanju "Temeljne značajke demografskog razvoja Hrvatske" izračunali da će Hrvatska već 2020. godine imati manjak od oko 250 tisuća mladih do 19 godina.

Četvrt milijuna Hrvata - svi zagrebački krovovi da se napune! - nikad se neće roditi, samo zato jer su njihovi nesuđeni očevi ovih dana umjesto žena i djevojaka hvatali boce piva, pa orošenih očiju stajali na dvosjedu s desnicom na grudima i bocom Žuje u ljevici, spremni da izginu do posljednjega, dok iz oka suze liju, dok im ruke barjak viju, dok iz boce pivo piju.

I dok im kurac služi samo kao ventil za ispuštanje viška nacionalnog ponosa.