| |
|
|
3. avgust 2009.
Tomislav Klauški
Medijsko huškanje i mržnja
|
Stara izreka kaže: „Kad rat provali kroz vrata, istina bježi kroz prozor“. Što ostaje? Laž, medijsko huškanje i mržnja. A što ostaje nakon što se jednog dana rat povuče? U napem slučaju, jop laži i medijskog huškanja. I još mržnje.
|
Najava srbijanskog Tužiteljstva da će pokrenuti postupke protiv novinara koji su služili Miloševićevoj ratnoj propagandi otvorila je stare rane i evocirala uspomene na neslavne dane novinarstva na ovim prostorima, ne samo u Srbiji, već i u Hrvatskoj i BiH. Lagati za državu i mrziti za naciju, bio je glavni moto vodećih novinara u najvećim medijima. Nacionalne televizije, nisko i visokotiražne novine, državni mediji, privatni mediji, svi su davali svoj obol ratnim strahotama. Novinari početnici na tome su gradili karijere, eminentna pera (o)čuvala pozicije, u novine su prodrli partijski sekretari, tajni agenti, špijuni, provokatori. Vodio se medijski rat i u njemu, baš kao ni u onom pravom, nisu se birala sredstva i nije bilo heroja.
Kamo sreće da je sve to prestalo zajedno s ratnim razaranjima. Kamo sreće da se radi tek o starim ranama po kojima će srpski istražitelji sada kopati. Nažalost, još ima puno novih rana. Stare navike nisu umrle, bap kao ššto se mnogi akteri još nisu povukli. Oni su i dalje tu, s uhodanim navikama i oprobanim metodama, prerušeni, kamuflirani, pritajeni i pojave se na sceni kad god uoče priliku. I kad god se ukaže potreba. Retorika više nije tako vulgarno eksplicitna, metode su rafinirane, opseg huškanja je manji, a s njime i njegove posljedice, međutim praksa je još destruktivna.
Danas se ne vode medijski ratovi protiv čitavih nacija, već protiv pojedinaca i socijalnih grupa. Ne služi se više ratnoj, već političkoj propagandi. Ne poziva se na više ciljeve, već se povodi za konkretnom koristi. No danas, baš kao i nekad, od laži i mržnje opet se dobro živi.
Medijski zlotvori
Britanski novinar Mark Thompson opisao je u svojoj zapaženoj knjizi Kovanje rata metode kojima su se služili visokonakladni listovi u tim ratnim godinama. „Oni su huškali na rat, istupali s pretjeranim zahtjevima, pružali potporu ekspanziji Hrvatske u Bosni i u ime rodoljublja rasplamsavali mržnju i strah“, pisao je Thompson. „Radikalizirajući svako pitanje s prijezirom, odbacujući svaki kompromis, oni su do kraja ispolitizirali medijski jezik. Poticali su na oprez prema pojedinim građanima, najčešće prema Srbima, objavljivali njihove fotografije, adrese i telefonske brojeve. Progonili su ljude koji su sumnjali u smisao što ga je hrvatska vlast pridavala ratu“.
Thompson je jasno opisao i podjelu novinara u tim godinama: na disidente kojima je demokracija bila važnija od države i obraćenike, kojima je država bila važnija od demokracije.
Beogradski novinar Pera Luković godinama je, skoro bi se moglo reći desetljećima, skupljao primjere medijskih zločina u Srbiji. U Hrvatskoj također postoje ljudi koji su uredno napunili osobnu
arhivu, no još o tome nije objavljena ni jedna sustavna zbirka (ako ne računamo Feralov „Greatest shits“), niti je snimljen dokumentarac o tome kako se tada bavilo novinarstvom. I tko se njime bavio.
Slobodni tjednik Marinka Božića bio je i ostao paradigma lažljivog i hupkačkog novinarstva. Prozivalo se Srbe, huškalo na tobožnje špijune, snajperiste, provokatore, agente. A njegovi tekstovi doslovno su odnosili živote. Zdravko Vičević počinio je 17. rujna 1991. godine samoubojstvo u svojoj kući u Valpovu zato što su mu susjedi prijetili primjerkom ST-a u kojem je njegov sin Stjepan prokazan kao „operativac KOS-a“. ST je objavio i imena petoro novinara i urednika Glasa Slavonije, navodno odanih jugoslavenskim organima, a poslije objave imena i adresa tobožnjih „Četničkih simpatizera“ u Sisku 1991. godine, dio ljudi bačen je u Kupu, neki su uspjeli pobjeći, a za nekima su ubojice išle čak do Zagreba.
Jedna od najodvratnijih manipulacija ponovno je izbila na vidjelo tijekom suđenja Branimiru Glavašu. Otkrilo se kako je tijelo mučki ubijenog osječkog Srbina, koji se pojavljuje u optužnici, iskoripteno za lažnu priču o navodnom atentatoru na Branimira Glavaša. Sve laži potpisivane su pseudonimom, a iza njih je stajao glavni medijski zlotvor - Marinko Božić.
Poticanje histerije i zarađivanje
Taj rodonačelnik prljavog tabloidnog novinarstva u Hrvatskoj služio je vlastima i politici, odrađivao poslove za razne naručitelje i pritom odlično zarađivao. U njegovoj redakciji stasala su mnoga novinarska imena, a metode kojima se on služio u ST-u uspjepno su pretočene i u druge medije.
Jedan od onih koji su u tim ratnim godinama stasali bio je i tjednik Globus. Njihovi bombastični naslovi poticali su histeriju od koje su novinari odlično živjeli, a vlasnik Ninoslav Pavić na njoj izgradio medijsko carstvo. Famozne Vještice iz Rija ostale su uklesane u kolektivnu svijest kao jedan od najmračnijih primjera hupkanja na „narodne neprijatelje“, novinarke, književnice i feministkinje. U poznatoj maniri kukavice koji napada iz busije članak je bio nepotpisan, iako je iza njega stajao sveučilišni profesor Slaven Letica. Pored toga, a u gomili drugih laži i manipulacija, ističe se i tekst danas uglednog gastronomskog novinara Renea Bakalovića o Miri Furlan pod naslovom „Laka žena za teške uloge“, poslije kojeg je glumica napustila Hrvatsku i još godinama ju izbjegavala. Tanja Torbarina, najpopularnija kolumnistica, jednom je prilikom napisala: “Prigovaraju mi da sam rasist. No, to ni slučajno ne može biti istina. Ja, naime, više volim crnce nego Srbe“.
Odskočna daska u karijeri
Ipak, pored svih tih tabloida najoštriji mač ratne propagande bila je i ostala Hrvatska televizija. U jeku kadrovske čistke na Prisavlju stasala je generacija ratnih reportera iza kojih su ostali neki od najgorih primjera huškanja i laganja. Dijana Čuljak u svojim je izvještajima iz Hercegovine prikazivala tijela mrtvih vojnika i govorila kako su „hrvatski civili mjesecima izloženi muslimanskoj torturi“, a legendaran je njezin razgovor s muslimanskim zarobljenicima HVO-ova konc-logora u Mostaru, nakon čega im se gubi svaki trag. Silvana Menđupić izvijestila je o lažnom bombardiranju Šibenika, a Denis Latin diktirao u kameru imena sisačkih Srba, a nakon Oluje preputio neviđenu
pljačku Knina. Svima su te ratne godine poslužile kao odskočna daska za uspješnu novinarsku karijeru. O Smiljku Šagolju, komentarima Dunje Ujević, Maje Freundlich i Obrada Kosovca da se i ne govori.
Ekran javne televizije bio je poprište mnogih bitaka u Domovinskom ratu. Na mržnju se uzvraćalomržnjom, na huškanje novim huškanjem. Vodio se bespoštedni rat protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja.
I da stvar bude još gora, stvari se nisu promijenile ni nakon rata. Da ne prebiremo previše po memoriji, dovoljno je sjetiti se emisije u kojoj je današnja glavna urednica HTV-a Hloverka Novak Srzić okupila gomilu za linč Romana Latkovića, novinara Novog lista koji se drznuo pozvati na smjenu predsjednika Franje Tuđmana. Nakon te emisije zauvijek je pobjegao iz Hrvatske.
Antologija mračnjaštva
I dobar dio ostalih hrvatskih medija poslušno je izvršavao državotvorne zadatke. Od „domobranskog“ Večernjeg lista koji je u rubrici za razonodu objavljivao antisrpske aforizme Paje Kanižaja, preko Kutline Slobodne Dalmacije i Vjesnika s Majom Freundlich i Aleksom Crnjaković, pa do opskurnih rasističkih pamfleta i šovinističkih glasila kao što su Vinkovački vjesnik, Hrvatsko slovo, Panorama, Imperijal i drugi.
Nakon što su donekle splasnule ratne strasti, medijsko huškanje prebacilo se i na unutarnje neprijatelje. Vodio se pravi križarski rat protiv Soroševa Otvorenog društva, kao i svih korisnika njegove financijske pomoći. Večernji list pokrenuo je hajku na tajnog haškog svjedoka Stjepana Mesića, Vjesnik je objavio lažni udbaški dosje Ivana Zvonimira ČiČka, baš kao što je Slobodna Dalmacija konstruirala Mesićev udbaški dosje. A Nedjeljna Dalmacija, pored svih tekstova iz radionice tajnih službi, u antologiju mračnjaptva ušla je tekstom Medijska peta kolona, tjeralicom za nepoćudnim stranim dopisnicima u Hrvatskoj. U kasnijim godinama, Manjkasova Motrišta poslužila su kao
poslijeratni poligon za afirmaciju nove generacije HTV-ovih novinara, poput Mirjane Hrge.
Iskakanje aveti
Ali čemu uopće služi to podsjećanje? Ne kako bismo nepto naučili iz mračne medijske prošlosti, već da bismo shvatili kako ni nakon odlaska Franje Tuđmana i izlaska Hrvatske iz ratnih, huškačkih i mračnih devedesetih, nismo mnogo naučili. Odnosi su se malo presložili, akteri pritajili, metode ublažile. Ali svako malo, potisnute navike iskoče poput bolnog čira.
Odmah nakon dolaska SDP-a na vlast, Slobodna Dalmacija pod glavnim urednikom Josipom Jovićem postala je pamflet za državni udar. Koristeći histeriju oko bijega optuženog Mirka Norca, list koji se nalazio u vlasništvu države vodio je hajku protiv te iste države. U tih nekoliko mjeseci 2000. godine, iz tekstova Ivice Marijačića, Jopka Čelana i Josipa Jovića, iskakale su aveti ratnih devedesetih. Iz Jovićeva lažnog intervjua s Mirkom Norcem u podrumu Dioklecijanove palače progovarao je duh pokojnog Marinka Božića, kao što je mržnja izbijala iz svih onih komentara i tekstova u kojima se huškalo protiv Haaga i vlasti, protiv Srba i ostalih antihrvatskih pojava.
I kao što Božićevom smrću nije umro njegov duh, tako ni Jovićevom smjenom nije s medijske scene nestalo huškanje. Ražalovani obavještajci grupirali su se u novim pamfletima, poput Hrvatskog lista, dok su ražalovani medijski hupkači polako, ali sigurno, poput zombija ustajali iz svojih novinarskih grobova.
Obrad Kosovac postao je urednik TV kalendara, Dijana Čuljak i Hloverka Novak Srzić ponovno su dobile vodeće pozicije na Hrvatskoj televiziji, Smiljko Šagolj postao je mentor na HTV-u i profesor novinarstva, Josip Jović jop je godinama bio kolumnist Slobodne, a Jopko Čelan njezin novinar, Mirjana Hrga postala je medijska zvijezda... A Miljenko Manjkas imenovan glavnim urednikom Večernjeg lista.
Nove hajke
I onda je počelo. Mesić je na naslovnici osvanuo kao „kadrovik Udbe“, Milan Ivkopić koji je zajedno s Markicom Rebić brusio državotvorne stavove, dobio je još više prostora, a ljetnu sezonu „kiselih krastavaca“ Manjkas je prebrodio originalnim receptom. Otvorio je sezonu lova na homoseksualce.
Iz broja u broj njegova posebna izvjestiteljica iz grada Hvara vodila je hajku protiv turista homoseksualaca koji su imali tu nesreću da upotpunjavaju turističku ponudu tog otoka. Slijedila ih je u stopu, prisluškivala ispod prozora, huškala domaćine protiv njih, a sve to prezentirano je svakoga dana u stotinjak tisuća primjeraka. Nekad se gonilo Srbe, nakon njih i „antihrvate“, a sada su dobro poslužili i homoseksualci. Punih deset godina nakon završetka rata. Manjkasu je odzvonilo nakon što je Sanader zaustavio objavu intervjua s Branimirom Glavašem. Baš kao devedesetih.
Otišao je i Manjkas, ali navike su ostale. Jutarnji list na naslovnici je objavio fotografiju Čovjeka za kojeg se tvrdio da se silovao djevojčicu. Već sutradan otkrilo se da to nije bila istina. Po sličnom principu, 24 sata su na naslovnici objavile sliku dupevnog bolesnika iz Splita uz naslov „On je bacio bebu“. A još bolje, u zagrijavanju za lokalne izbore Jutarnji je nekoliko dana objavljivao priču o SDPovu domaru iz Sinja, „nastranom“ homoseksualcu koji je na pijanom mladiću „zadovoljavao pohotu“ dirajući ga „po goloj guzi“. Uz puno ime i prezime i sliku. Nakon što se ustvrdilo da od svega toga nije bilo ništa, list je preko toga šutke prepao i nikad se nije ispričao čovjeku čiji je život uništavao.
Sjajna gledanost, sjajna zarada
Bilo je tu i prošlamsaja one stare ratno-hupka-čke propagande. Okorjeli ST-ovac Robert Pauletić objavio je u Slobodnoj Dalmaciji punokrvnu stovsku reportažu o srpskim turistima u Hrvatskoj. Novine su svako malo objavljivale vijesti o tome da su se potukli Srbin i Hrvat, mediji su jedva dočekali priče o srpskim navijačima u Vukovaru, o tome kako su srpska djeca bacala kamenje na hrvatsku školu, kako su se pod školskim odmorom potukla srpska i hrvatska djeca... A onda je došla Istraga.
Višestruka dobitnica Večernjakove nagrade Ekran, emisija Andreja Rore (Manjkasova ptićenika) i Roberta Valdeca kao da je ispala negdje s početka devedesetih. Neke epizode neodoljivo su nalikovale na slavne uratke beogradske televizije, bilo je tu „pijanih srpskih životinja“, bradatih spodoba, krvi do koljena, zbog čega je zastupnik srpske nacionalne manjine Milorad Pupovac više puta tražio njezinu zabranu. Ali kako će ju zabraniti, kad je gledanost bila sjajna, a autori i televizijski šefovi na njoj sjajno
zarađivali. Ukinuta je nakon punih sedam godina.
Zabilježene su i suptilnije metode medijske manipulacije. Recimo, davanje jednakog tretmana homoseksualnim udrugama koje su organizirale Gay pride, kao i ekstremističkim bukačima koji su ih vrijeđali, pa i fizički napadali. To se zove novinarska objektivnost. Po sličnom principu, nerijetko se daje medijski prostor skinheadima da iznesu svoju povinističku stranu priče, ustašonostalgičarima da iznesu njihovu, huliganima da kažu svoje i tako redom.
Lomača je postavljena
Neka cvjeta tisuće cvjetova. Također, postalo je uobičajeno da novinari svako malo snime svaki, pa i najmanji grafit sa srpskim simbolima, kao što se brižno registriraju svi autobusi koji dovoze hrvatske birače iz Srbije na lokalne izbore. I da ne zaboravimo, sportski komentatori uredno prešućuju sva ona skandiranja „Za dom spremni“ i „Ubij Srbina“ na utakmicama, što je još i dobro. Nekad znaju dati i svoj obol histeriji.
I sve je to možda prihvatljivo u medijima koji u potjeri za publikom ne mare za etiku i moral. Ali što onda reći za crkvena glasila? Konkretno, za Glas koncila? Komentari koji se tamo znaju pojaviti iz tjedna u tjedan odlično bi se uklopili negdje u Večernji s prve i Vjesnik s druge polovice devedesetih. Jezik kojim se tamo barata, retorika i difamacije ideolopkih protivnika, prozivanje i optuživanje, i to s pozicije moralne uzvišenosti, teško se više mogu bilo gdje pronaći. Komunjare ispadaju iz svake rečenice. Lomača je postavljena, samo se hvataju vještice.
I sad dolazimo do pitanja: je li gore medijsko huškanje u doba rata ili nakon njegova završetka i kad se uđe u takozvano civilno doba? Uvjerili smo se da u ratu zbog novinara padaju glave. Ali i godinama nakon njega bili smo blizu. Sjetimo se, primjerice, vatrogasca Dražena Slavice koji je nakon tragedije na Kornatu bio izložen takvoj hajci da mu je obitelj bila prisiljena napustiti Šibenik. Sjetimo se i zaštićenih svjedoka u slučaju Glavaš koji su se nakon medijske objave njihovih imena našli na meti nasilnika. Sjetimo se i obitelji ubojica i kriminalaca koji se nađu na meti javnosti. Sjetimo se i kako su napadani srpski povratnici nakon senzacionalnih novinarskih reportaža. Srećom, danas medijske žrtve ne završavaju u Dravi ili Kupi, ali nekad nisu ni daleko od toga.
Oni su među nama
Važno naglasiti bitnu razliku između pamfleta koji se služe govorom mržnje, minornih publikacija koje se prodaju u nekoliko tisuća primjeraka i distribuiraju tek uskom krugu istomišljenika, i takozvanih velikih, mainstream medija. ST je u ratno doba išao u tisućama primjeraka, ali je opet bio obilježen kao lažljivo smeće. Večernji, HTV, Vjesnik i drugi stavljali su svoj ugled, novinarsku težinu i na kraju krajeva svoju čitanost ili gledanost u službu ratne propagande i politike ili jednostavno širili mržnju radi privlačenja publike.
Naime, nije isto kad ime zaštićenog haškog svjedoka Stjepana Mesića objavi Večernji list 1997. godine ili minorni Hrvatski list 2005. Nije isto kad se potjernica za državnim neprijateljima pojavi na naslovnici ST-a ili u središnjem Dnevniku HTV-a. Nije isto kad se termin „pijana srpska životinjama“ koristi u Vinkovačkom vjesniku ili u Istrazi Nove TV. Nije isto kad se etiketa udbaša nekome prilijepi s naslovnice Vjesnika i Večernjeg lista ili Hrvatskog slova.
U ratno doba takve stvari se - grubo rečeno očekuju, poznato je odakle dolaze, s kojim motivima i s jasnim ciljevima. Međutim, u civilno doba takvi napadi iz busije su neoćekivani, motivi su prikriveni, metode suptilnije, i upravo zbog toga što se od njih teško obraniti, posljedice mogu biti, ako ne iste, a ono približno teške.
I još gore, stavljanje novinarskog kredibiliteta u službu progona, huškanja i laganja, davanje težine optužbama kroz medij kojemu se vjeruje (ili bi se trebalo vjerovati) i raspirivanje strasti u stotinama tisuća primjeraka ili pred milijunskim gledateljstvom, daje posebnu težinu novinarskom zločinu. Korištenje medija kao platforme za širenje mržnje, jedna je stvar. Stavljanje novinara u službu zla, nešto je sasvim drugo. I mnogo gore.
Stoga je jedna stvar nevjerojatna. Ne samo to kako danas rade oni koji su nekad služili svemu tome -jer u njihovu vrijednosnom sklopu to je sasvim normalno - već kako to da oni još uvijek rade? Nakon svega što su napisali i objavili, nakon svih onih laži, potjernica, intervjua s budućim mrtvacima, poziva na linč, nakon huškanja i prozivanja, kako je moguće da ti ljudi još uvijek rade kao novinari? Nažalost, nije to njihova krivnja, nego onih koji im to omogućavaju. Ne treba njih optuživati, već one koji se i dalje koriste njihovim uslugama, znajući što mogu očekivati. Rat je možda propao, ali laž, mržnja i huškanje ostatće još dugo na njegovim ruševinama. |
|
Dragan Popović, Inicijativa mladih za ljudska prava
Vukovar - nekažnjivost urbicida
18. novembar 2009
Nije mi jasna ta vojna doktrina koja nalaže kao jedan od prvih ciljeva, možda i kao prvi - rušenje gradova. Civilizovani svet će, ranije ili kasnije, s ravnodušnošću slegnuti ramenima na naša međusobna klanja. Šta bi drugo? Ali rušenje gradova neće nam nikad zaboraviti. Bićemo - i to baš mi, srpska strana bićemo upamćeni kao rušitelji gradova, novi Huni. Užas zapadnog čovjeka je razumljiv. On već više stotina godina čak i etimološki ne razdvaja pojmove 'grad' i 'civilizacija'. Besmisleno rušenje gradova on ne može, ne ume drukčije shvatiti do kao manifestno, siledžijsko suprotstavljanje najvišim vrednostima civilizacije.
Bogdan Bogdanović, Grad kenotaf, Zagreb, 1993 Dalje
Antifa u akciji
Kome smeta uspomena na heroje antifašizma?
27. oktobar 2009
Kome je smetala uspomena na narodne heroje Žarka Zrenjanina, Filipa Kljajića, Rifata Burdževića, Ognjena Pricu, Boška Vrebalova, Sonju Marinković, Dragicu Pravicu, Dušana Dugalića, Mladena Stojanovića, Marka Oreškovića, Svetu Popovića, Vasilja Gaćešu...? Svi oni su pali u borbi protiv fašizma, neki od njih umrli su usled brutalnog mučenja u fašističkim zatvorima. Dalje
"Politika"
Randevu za tuču
3. oktobar 2009
Borba sa shvatanjem da je nasilje normalan način ponašanja u svakodnevnom životu neće biti nimalo laka Dalje
Otvoreno pismo lidera LDP-a premijeru Srbije
Reagujte, nemojte se kriti iza kordona
16. septembar 2009
Predsednik LDP-a Čedomir Jovanović uputio je pismo premijeru Mirku Cvetkoviću sa zahtevom da na sutrašnjoj sednici Vlade kao jedno od tačaka dnevnog reda bude odnos države prema Paradi ponosa. Jovanović u pismu traži od Cvetokovića da država pošalje jasnu poruku da je Srbija slobodna zemlja u kojoj su svi jednaki i zaštićeni. Dalje
Apel nevladinih organizacija
Zaštititi učesnike Povorke ponosa
15. septembar 2009
Pozivamo nadležene institucije da se oglase povodom ovakvih grubih manipulacija, a MUP Srbije da preduzme sve potrebne mere kako bi se Povorka održala u miru. Takođe, pozivamo MUP Srbije da reaguje i najstrože kazni govor mržnje i otvorene pozive na nasilje 20. septembra. Dalje
Visoki komesar Saveta Evrope povodom "Parade ponosa"
Srbija da stane na put upornoj homofobiji
14. septembar 2009
Uveren sam da su podrška srpskih vlasti Paradi ponosa, zajedno sa nedavno usvojenim antidiskriminatornim zakonom i njegovom punom primenom, ključni koraci u poboljšanju ljudskih prava LGBT osoba. Međutim, nadam se da će dalji koraci biti preduzeti – potrebno je uložiti više truda da bi se promenili stavovi i obezbedilo da se stane na kraj upornoj homofobiji i transfobiji. Dalje
Otvoreno pismo grupe intelektualaca
Zabrinutost zbog hapšenja anarhista
11. septembar 2009
Ovim pismom želimo da iskažemo zabrinutost zbog najave državnih organa gonjenja da će protiv šestoro osumnjičenih za skorašnji napad „molotovljevim koktelima“ na ambasadu Grčke u Beogradu podići optužnicu koja ih tereti za delo međunarodnog terorizma. Dalje
Veran Matić
Povodom izmena Zakona o javnom informisanju
27. avgust 2009
Kada govorimo o odnosima medija i vlada, mediji često koriste krilaticu Tomasa Džefersona od pre dva veka: "Ako bi meni bilo ostavljeno da odlučim da li mi treba da imamo vladu bez štampe ili štampu bez vlade, ne bih se dvoumio ni za trenutak da izaberem drugu mogućnost." Dalje
Jasmila Žbanić, rediteljica i umjetnička direktorica udruženja građana "Deblokada"
Evropska komisija je napravila strašnu pogrešku
24. jul 2009
Odluku Evropske komisije (EK) da ne preporuči liberalizaciju viznog režima za građane BiH smatram činom koji će imati katastrofalne posljedice po građane ove zemlje, njenu budućnost kao i budućnost Evropske unije. Dalje
|
 |
|
|
| |
Više seksa za parove koji sarađuju
 Istraživanje koje je sprovela Konstans Gejdžer sa univerziteta Montkler u Nju Džerziju pokazalo je da parovi koji zajedno obavljaju kućne poslove češće
... Dalje
|
|
|
pretraži po celom b92.net
English
