Opozicija je nadmašena programom stranke na vlasti

Apstinencija od aktivnog uključivanja u aktuelni trenutak Srbije je nekorisna i bazirana je na nepoverenju prema svima koji su bili na vlasti u Srbiji , na razočarenju, umoru, ličnoj slabosti

Info

Izvor: Borka G. Trebješanin

Ponedeljak, 31.03.2014.

01:40

Default images

Dramski umetnik Predrag Miki Manojlović proteklih dana priveo je kraju snimanje eksperimentalnog filma, prvenca mladog reditelja Boška Ilića „Rajska prevara”, kao i prvih šest epizoda televizijske serije „Urgentni centar” koju režira Dejan Zečević.

Na nedavno završenom 18. Sofija festivalu Manojlović se tamošnjoj publici predstavio kao nosilac jedne od glavnih uloga u bugarskom filmu „Sudilište” Stefana Komandareva.

Film „Sudilište” Stefana Komandareva je priča o žici koja ograđuje Istok od Zapada, danas, kao i juče u obrnutom smeru. Kako ukinuti ove vrste granica?

Konstantna je ta gvozdena, žičana zavesa. Istok je branio svojim građanima da odlaze, beže na truli Zapad, a danas taj truli Zapad ima problem s emigracijom stotina hiljada ljudi koji ulaze u države EU i brani se, između ostalog, i žicom. Ništa se tu nije pomerilo, samo se u državama novim članicama EU smer kretanja emigranata i odbrane promenio. Kako se to rešava? Kada ljudi budu dovoljno zadovoljni životom u sredini u kojoj žive onda više neće biti potrebe da se ide ka Istoku ili Zapadu. Kada će to biti sasvim je neizvesno.

U filmu „Sudilište” igrate visokog oficira bugarske vojske. O kakvoj je ulozi , zapravo, reč?

Filmska radnja se odvija u dva vremena: doba s kraja komunizma kada su hvatali ljude istočnog bloka koji su sa Istoka dolazili do Bugarske i pokušavali da pređu u Grčku i Tursku. Tu su ih hvatale bugarske pogranične straže i zatvarale, a neke i egzekutirale. Tumačim visokog oficira bugarske vojske, čoveka koji je živeo u to vreme i koji odlično poznaje granice, zna teren napamet. Kada je Bugarska ušla u Evropsku uniju počeo je da se bavi drugim poslom i brzo postao vrlo bogat. Obogatio se švercujući ljude koji preko Turske i Grčke ulaze u Bugarsku, odnosno EU, na razne načine. To je njegova vojno-ljudska medalja s dve strane. Ljudska prevrtljiva duša, nesolidna, koja je imala srca da ubija ljude koji su hteli da pobegnu na Zapad. To mesto je zapravo ogromna visoka ravan, vrh vertikalne staze s koje se lako pada. Kada s tog mesta gurnete nekoga on iz Bugarske pada dole u Grčku. Odatle su i Rimljani i Grci bacali ljude koji im nisu bili potrebni. I danas je tako.

Vaša „Radionica integracije” ušla je u šestu godinu postojanja. Da li ćete iz matičnog prostora iz Savamale morati da se izmestite zbog početka radova na projektu „Beograd na vodi?

Hoćemo. Ako je odlučeno je da se gradi „Beograd na vodi”, onda i treba da se gradi. Procene ekonomista su da će projekat zaposliti ljude, dovesti strane investitore, pomoći razvoj naše industrije, ulepšati grad, dovesti turiste na čvorište dveju reka… Treba da se istraje na tom projektu. „Beograd na vodi” je veoma značajan projekat koji će dokazati da imamo snage za najveće zadatke i ja taj projekat i sve napore u njegovom ostvarivanju u potpunosti podržavam.

Da li je dovoljno ljudi čulo za „Radionicu integracije”? Koliko ljudi pomažu u materijalnom smislu ovoj humanitarnoj radionici?

Mnogo ljudi je dolazilo i dolazi. Imali smo mračan materijalni period od dve godine do prošlog leta i bili smo vrlo blizu gašenja. Da nije bilo razumevanja preduzeća „Železnica Srbije”, kao i „Telenora”, mi ne bismo to vreme preživeli. Sada su počeli da se uključuju i drugi dobrotvori, prijatelji, takvim ih vidim i tako ih i cenim. „OSA inženjerski centar”, Rajfajzen banka. Milan Vlajčić, prvi dobitnik za primer sjajne nagrade za doprinos slobodnom novinarstvu Fonda „Tanja Petrović”, osmog aprila će svoju novčanu nagradu lično uručiti kreativnim osobama s invaliditetom „Radionice integracije”. Uključila se Delta fondacija, što je za poštovanje. „Radionica Integracije” je stvorena, oformljena, našom svešću, željom, talentom, našim novcem jer smo želeli da napravimo intelektualni, kulturni inkluzivni centar Beograda koji je svojim delanjem brzo nadmašio grad Beograd i otišao dalje u Srbiju i inostranstvo. Između ostalih projekata, glumica Anita Mančić uz stručnu pomoć u narednom periodu namerava da sprovede ozbiljan projekat kreativnog stvaranja mladih ljudi između 10 i 20 godina s Daunovim sindromom. Za taj projekat nam je na poslednjem konkursu odobrena simbolična pomoć komisije Ministarstva kulture. Nećemo je uzeti. Neka ta suma zaista i do kraja omogući realizaciju nekog drugog projekta.

Kako vam se čini Srbija posle nedavnih izbora? Šta se desilo s opozicijom?

Opozicija je zbrisana. Nema je. Zašto? Zato što je opozicija negde izgubila politiku. Nema politiku. Zato što je opozicioni program nadmašen programom vlasti i praksom stranke na vlasti. Mislim da državi treba pomagati. Uvek sam se trudio da pomažem svoju državu i uvek je to, naravno, bilo uzaludno jer postoji gensko nasleđe, otpor, lenjost pojedinaca i grupa koje ne žele nikakve promene. Takav je, recimo, bio slučaj s Filmskim centrom Srbije. Tadašnja vlast nije želela stvaranje jasnih preduslova stabilne domaće kinematografije. I otišao sam odatle, posle ozbiljnog rada uveren da oni ne žele kinematografiju, da oni ne žele da se srpski talenti oslobode kroz temeljne osnove i principe stvaranja filma. Oduvek su postojali ljudi koji žele da pomognu. Mislim da je današnja apstinencija od aktivnog uključivanja u aktuelni trenutak Srbije nekorisna. Duhovna, moralna, politička koja je bazirana na nepoverenju prema svima koji su bili vlasti u Srbiji, na razočarenju, umoru, ličnoj slabosti, dovela je do toga da ljudi apstiniraju. Oklevaju da pomognu. Time zapravo sami sebi kradu vreme, sami sebi kradu godine. Ipak, ako ste pozvani treba pomoći i dati od sebe najbolje. Do kraja.

Koga biste voleli da vidite na mestu ministra kulture?

Lako je zamerati. Teško je stvarati. Pisao sam svojevremeno tekst za NIN, koji su sutradan po objavljivanju zaboravili, a odnosio se na ministra kulture Dragana Kojadinovića , poznatijeg kao Kojadin, u kojem sam izneo genezu nerazumevanja kulture i njenog životnog značaja za svaku državu, kako je nerazumevanje ujahalo u naše živote još s Mitrom Mitrović na belom konju posle Drugog velikog rata kada je postala ministar kulture stare Jugoslavije, pa do danas. Taj niz neprirodnih veza između nametnutih ministara i kreativnih ljudi, blaga ovog naroda, retko je prekidana konstanta. Ivan Tasovac nije imao previše vremena. Bio je pomalo odsutan iz javnosti u važnim trenucima. Ipak, Tasovac je uspeo da dokaže neophodnost pravilnog sprovođenja konkursa u institucijama pod ingerencijom Ministarstva. Na primer, Upravni odbor Narodnog pozorišta u Beogradu nije bio kompetentan da vodi tu kuću. Voditi nacionalni teatar i upravljati tom kućom nije samo posao upravnika, već najviših moralnih, umetničkih kapaciteta ljudi koji su u UO. Oni moraju da shvate značaj, suvereno vladaju načinom funkcionisanja te kuće i šta u njoj treba hitno promeniti. Taj UO je bio smešan, neka se niko ne ljuti. Nisam ga cenio, ne cenim ga ni danas. Njime je vladala politizacija koja je bila potpuno nepotrebna. Politički interesi su se sudarili u UO Narodnog pozorišta što je besmislica. Zašto? Zato što se besmislica lako širi, vidi na sceni, a raspadajuće pozorište se nikako ne da sakriti.

Povremeno, primetili smo, citirate Miloša Obrenovića? Šta je s Karađorđevićima, da li su vam oni manje simpatični?

Monarhija je ovde prošlost, Srbija je republika i tako treba da bude. Te dve dinastije koje su se preplitale i koje su zajedno naša bliska istorija poslednja dva veka su izrasle na konfliktu. U Srbiji i danas mnoge odluke proizlaze iz konflikta. Rešavaju se u konfliktu, kroz konflikt. Svađa nam je ušla u gene tako da često funkcionišemo kada smo u konfliktu, kada smo u duelu. I tada, prirodno, nalazimo rešenja koja su obično kratkog daha, pogrešna, te imaju dugotrajne posledice. Ono što sam cenio kod Obrenovića jeste mudrost nepismenog čoveka, ili možda pismenog, ili nedovoljno opismenjenog čoveka koji decu školuje tamo gde treba da se najbolje školuju. Ta kontrolisana, ogromna duhovna snaga istoka i okrenutost ka ozbiljnim, dostignutim vrednostima zapada jeste ono što su Obrenovići dobro razumevali. Malo smo i zaboravili Obrenoviće, kao da ih nije bilo. Mislim da je suština da država koja je u Evropi na ovoj geografskoj širini i dužini mora u sebi da sadrži, doseže i vlada ozbiljnim vrednostima zapada strpljivošću mudrog istoka. To je znanje koje bismo morali da osvajamo i koristimo uvek, pa i prilikom gradnje „Beograda na vodi”, umetnosti, politike.

Ohrabrujući odziv i sa albanske strane

Kako je došlo do rada na predstavi „Romeo i Julija” na Kosovu?

U „Politici” se nedavno pojavio autorski članak da sam izjavio kako sam, kako smo, prvi glumci, umetnici koji posle 100 godina dolaze na taj prostor. To je netačan citat, istrgnut iz konteksta još pogrešniji i time izazovniji. Proces stvaranja zajedničkog srpsko-albanskog kreativnog tima koji radi predstavu „Romeo i Julija” je počeo. O svim pojedinostima vezanim za ovaj projekat obavestićemo ovdašnju javnost početkom aprila. Proces sa srpske strane podržavaju dramski umetnici, umetnici i javne ličnosti, podjednak je i ohrabrujući odziv i sa albanske strane.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

16 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: