verzija za štampu 

Piše: Neven Anđelić

Na grobljima, noću, ne dešava se ništa. Barem u normalnim društvima. Stoga je vijest o najnovijim "povredama mira pokojnika", kako je nazvano krivično djelo počinjeno na nekoliko sarajevskih grobalja tokom noći izmedu 20. i 21. augusta, još jednom ukazala na brojne nenormalnosti i nelogičnosti u najvećem bošnjačkom gradu. Rijetko se može pročitati opis Sarajeva kao takvog, ne nenormalnog, već bošnjačkog, jer izgleda da sami žitelji koji ga upravo i čine bošnjačkim nekako ustručavaju suočiti se sa činjenicama.

Ovo potvrđuje i sam slijed događaja koji je krenuo od skrnavljenja kršćanskih nadgrobnih obilježja. Bosanska karakteristika je postojanje tri javnosti. Stoga su dvije, nazovimo kršćanske, javnosti donekle zlurado objavile vijest koja je, uglavnom, govorila da su i Bošnjaci zapravo isti kao i "oni": ne dozvoljavaju ni mrtvima da počivaju u miru. Bošnjačka javnost, pak, izgleda da se upravo toga i pribojava pa dolazi do paradoksalnih situacija da upravo oni koji raspiruju nacionalizam, poput reisa Cerića, oštro osuđuju neizbježnu posljedicu njihovih sopstvenih govora i djela. Nakon vrlo uspješne ali nikada ozvaničene akcije koju bi se lako moglo nazvati "Izgradimo po džamiju za svakog Bošnjaka" ili "Uništimo i ono malo preostalih travnjaka gradeci džamije po Sarajevu", logičan slijed je da se krene u obračun sa krstovima kojima historijski jeste mjesto u Sarajevu, ali su oni nastali i opstali pod bitno drugačijim okolnostima.

Sada je zemlja podijeljena, teritorije su markirane izgradnjom bogomolja karakterističnih za bosanskohercegovačke nacije na način kao što životinje zapišavaju sopstvenu teritoriju da svima daju jasno do znanja ko ovdje živi i ko je gazda ovdje i sada. Stoga nadgrobni krst mora početi parati oči, posebno ako se popije malo (cinici ovo nazivaju evropskim islamom), a pogotovo kada mlade duše "iz uglednih porodica" nisu navikle na uticaj maligana. Činjenica da su trojica osumnjičenih (koji su i priznali zločin) tinejdžeri odrasli u porodicama "kosmopolitskog duha", da jedan od njih nije, valjda, Bošnjak, da je drugi, vjerovatno, iz mješovitog braka, apsolutno ne umanjuje laž u kojoj žive Sarajlije. Jer, idealan rasplet jeste priča o pijanstvu trojice multietničkih prijatelja koje je život pazio i mazio pošto su im roditelji ugledni, što pretpostavlja i imućniji od prosječnih, nisu znali šta bi od dosade te odlučiše da poruše i zapale koji krst na groblju. Sve bi se ubrzo trebalo zaboraviti, policija je, eto, brzo reagovala, a uz dobro vladanje i preporuku možda momci i izbjegnu teže kazne. Međutim, nije problem u tim mladićima, problem je u Sarajevu. Oni su samo uradili ono što drugim riječima svakodnevno nacionalne vođe pričaju a obični ljudi prihvataju. Njihova "multietničnost" je irelevantna pošto su sva trojica politički Bošnjaci bez obzira na nacionalnu pripadnost. U istoj mjeri u kojoj Stjepan Kljuić može u državnom predsjedništvu predstavljati hercegovačke Hrvate, a Tatjana Ljujić-Mijatović krajiške Srbe, dakle ako ćemo sami sebe lagati, ova trojica mladića čine višeetničku grupu. Navodno članstvo u "Pokretu za normalnu BiH" dvojice mladića samo potvrđuje irelevantnost etničke slike. Nije problem ni u mrtvima čiji su "vječni domovi", eto, ugroženi. Ta, mrtvima je svejedno. Ovo je poruka živima. Šta je sarajevski problem "Sarajevo je muslimanski grad!" Reakcije na ovu tvrdnju tražio sam kod svojih sarajevskih prijatelja tokom postratnih godina. Gotovo svi moji prijatelji liberalnih politickih pogleda složili su se sa konstatacijom, dok su oni nešto užarenijeg nacionalnog osjećaja, snebivajući se, prihvatali to kao gotovo otvorenu uvredu. Ovaj, samo izgled, contradictio in adjecto zapravo je samo još jedna u nizu sarajevskih nelogičnosti koje često uzrokuje obična bojazan od činjenice.

Ukoliko u jednom gradu živi vjerovatno barem tri četvrtine pripadnika jedne nacije, ukoliko skoro svi oni obilježavaju muslimanske vjerske praznike, ukoliko se u njemu gotovo isključivo rađaju djeca kojima roditelji daju tradicionalno muslimanska imena, ukoliko visokotiražne Avazove stranice sa smrtovnicama mahom spominju "preseljenje na Ahiret", dok se još samo povremeno u Oslobođenju može naci obavijest o preminucu nekoga čije ime seže u kršćansku tradiciju, kada se samo rijetki sahranjuju kao ateisti, ako lokalne fudbalske klubove čine igrači čija imena odaju istu religioznu pripadnost, ako je nemoguće pojesti pizzu sa originalnim sastojcima (što uključuje i svinjsku šunku), onda je očito da grad nije multikonfesionalan. Dapače, to je muslimanski grad. Ovo su sve činjenice o kojima se ne može diskutovati. Ono što može biti predmet diskusije jeste da li je to dobro ili loše. Lično mislim da ne mora biti ništa loše u toj činjenici iako je sjećanje još uvijek vrlo jako na blisku prošlost kada to nije bio slučaj. Međutim, i Sarajevo je doživjelo sudbinu brojnih gradova koje su historijski tokovi karakterno promijenili. Često su te promjene prihvaćene i život se nastavlja pod novim okolnostima, ali postoje i slučajevi kada se tome uzaludno pokušava prkositi, što dovodi do apsurdnih situacija.

Sarajevski je problem što je apsurdnosti i nelogičnosti znatno lakše prepoznati van sopstvene okoline. Tako, susjedni "grad" Srpsko Sarajevo opravdano priziva obavezan podsmijeh. Najveći balkanski grad naziva se svojim imenom - Istanbul, ali se Srbinje naziva Foča. Ovo jeste problematično spomenuti, ali je surova realnost da ono što smo u mladosti znali kao Foču njeni današnji stanovnici legalno zovu drugačije. Nije ni Istanbul oduvijek nosio to ime i danas ga još samo Grci spominju kao Konstantinopolj. Malo ljudi zna da AEK, čuveni fudbalski klub iz Atine, svojim samim imenom lažno se predstavlja kao grčka atletska družina iz Konstantinopolja. Odatle i skraćenica. Prije samo osamdeset godina Smirnu su naseljavali uglavnom Grci. Danas je to Izmir. Solun je vijekovima bio jevrejski grad sa velikim brojem Slavena u njemu, znatnim procentom Turaka i izvjesnom grčkom manjinom. Otac moderne Turske, Kemal Ataturk, rođen je u ovom gradu i njegova rodna kuća proglašena je turskim konzulatom te je tako opstala. Potrebna su bila samo dva rata da to postane čisto grčki grad, što i danas jeste, ali niko ne može garantovati da će uvijek i biti. Za grčke nacionaliste je to, naravno, bogohuljenje, ali to je sve što se može naučiti iz historije. Ništa nije vječno. A dok traje, ljepši i lakši je život ako se na vrijeme spozna šta je i kako je.

Navodni eksperti za Balkan sa kojima povremeno razgovaram ostanu šokirani kada im predočim činjenicu da je u Jugoslaviji prije Drugog svjetskog rata živjelo više Nijemaca nego Albanaca. Pola stoljeća je sve promijenilo. Koliko današnjih Sarajlija uopšte zna da je zgrada Likovne akademije nekada bila protestantska crkva? Već desetljećima nema više ko da se moli Bogu u ovoj građevini. Nestale su i sefardske sinagoge. Jedina preostala je izgrađena za Aškenaze. Danas je Jevreja toliko malo da su njihove interne diobe nebitne te Sefardi obavljaju svoju vjersku službu u aškenaskom hramu. Komunisti su tokom svoje vladavine odbijali priznati činjenice da ljudi i nisu baš u tolikoj bratskoj ljubavi kao što se prikazivalo. Završili su, baš kao i sve ostale elite iz prošlosti, na smetljištu historije.

Problem današnjeg Sarajeva nije u pijanstvu trojice balavaca. Pravi problem je što niko ništa nije vidio ni čuo. Kemo Kurspahić, pišući o jednoj drugoj sarajevskoj temi, zaključuje da "…ćutanje pred provalom divljaštva postaje saučestvovanje". Stoga je bitno sljedeći put, jer biće toga još kao što je već bilo i prije, da neko ipak nešto čuje kada se krene u pohod na nepravovjerne.

[pošaljite komentar] [postojeći komentari]