Poslednja
volja i javna odgovornost
Velimir
Curgus Kazimir
15.4.2002.
Kad je u pitanju smrt postoji opste uverenje da je
to tako izuzetna i jedinstvena pojava da je svaki
negativan komentar ne samo izlisan nego i nepristojan.
Neka vrsta nepisanog pravila da se izbegavaju negativne
ocene pokojnika jedno je od dostignuca modernog sveta.
Svaka je smrt, zaista, jedinstven i tragican dogadja,
bez obzira koliko, u nekim slucajevima, predstavljala
spas i oslobodjenje za pokojnika i njegovu okolinu.
Naravno, sve ovo o cemu govorimo odnosi se na miran
i sredjen zivot. U ratu se, cele drzave, i njeni gradjani,
raduju masovnim i pojedinacnim pogibijama protivnika.
Bilo bi prilicno neobicno da se zrtve nacizma nisu
radovale smrti Adolfa Hitlera i da ga, i kao pokojnika,
nisu opisivali kao potpuno cudoviste i degenerika.
Tu virtuelnu vrstu politicke korektnosti ne pokazuju
ni Amerikanci kad su u pitanju mrtvi Talibani.
U miru, medjutim, posebno u svetu politike - vodi
se posebno racuna o onome sto ce se reci o pokojnom
politickom protivniku. Postoji jedna vrlo specijalna
retorika uvazavanja i odavanja postovanja izmedju
zivih i mrtvih politicara. Ona mozda nije ni sasvim
iskrena, ni sasvim postena, ali je odraz jedne dublje
potrebe da se ocuva privid sredjenog i urednog sveta
u kojem postoje stvari koje se uvazavaju i postuju.
U okviru takvih odnosa, i retorike, poslednja volja
umrlih politicara, vojskovodja, glumaca, uopste poznatih
javnih licnosti takodje je predmet posebnog uvazavanja
i postovanja. Bez obzira sta su za zivota mislili
jedni o drugima. Mediji i izdavaci na zapadu naprosto
se "otimaju" oko autorskih prava memoara
i pisama pokojnih politicara. Zanimanje za "poslednju
volju" politicara koji su "otisli"
vrlo je prirodno. Pogotovo sto je cesto u toj "poslednjoj
volji" mnogo kriticnih ocena o drugim kolegama-politicarima
koje se za zivota nisu mogle cuti. Ocigledno je "poslednje
volja" i nacin da se kaze sve ono sto se dugo
potiskivalo. Ipak, u tom "otkrivackom" poslu
tesko je zamisliti da ce se neko ko je godinama bio
na odogovornoj javnoj funkciji usuditi da svoje politicke
protivnike okarakterise kao: kriminalce, narkomane,
spijune, ubice... Jos teze je zamisliti da bi tako
srocenu "poslednju volju" neki ozbiljan
izdavac, ili novine, objavio bez ikakvog komentara
ili ograde.
Uvazavanje i postovanje licne tragedije, pogotovo
kad je rec o samoubistvu, pretpostavlja da se takva
smrt ne eksploatise na prizeman i bestidan nacin.
Rec je, naravno, o samoubistvu Vlajka Stojiljkovica
i njegovoj "poslednjoj volji" - pismu koje
je objavljeno u nekoliko dnevnih listova u Srbiji.
Najjednostavnije bi bilo reci da je ono sto stoji
u pismu odvratno. Od pokojnog Vlajka Stojiljkovica,
medjutim, vise nista ne mozemo ni da trazimo, ni da
ocekujemo. Da je covek ziv mogli bismo sa njima da
vodimo raspravu o onome sto je napisao. Ljudi koje
on optuzuje za najteze zlocine, i poziva na osvetu
i linc protiv njih, mogli bi i sudskim putem da mu
se suprotstave. Ovako, novine imaju sjajnu priliku
ne samo da povecaju svoj tiraz nego i da budu potpuno
nevine u svemu. Ako bi sutra stradao neko od ljudi
koji su na Vlajkovom spisku za odstrel, a koji nisu
okruzeni ni telohraniteljima niti drzavnim obezbedjenjem,
ko bi za tako nesto bio odgovoran? Vlajko Stojiljkovic?
Njegove partijske kolege koje su njegovu paskvilu
citali sa sladostrasnim nekrofilnim uzbudjenjem mesecima
pre nego sto je on izvrsio dugo najavljivano ritualno
samoubistvo? Ili je bar malo odgovornosti i u novinama
koji bez ikakvog zazora objavljuju "poslednju
volju" jednog nesrecnog i raspamecenog coveka.
Sve je ovo do te mere morbidno i strasno da nam ponestaju
reci da izadjemo na kraj sa tuposcu, gluposcu i neodgovornoscu
koja vlada u jednom delu nasih medija.
Moze li neko, uostalom, da zamisli situaciju u kojoj
bi se putem citulja "bacale" kletve i pozivalo
na osvetu protiv komsija, kolega, rodbine? Objavljivanje
pisma Vlajka Stojiljkovica ni malo se ne razlikuje
od takve prakse.
Sloboda medija pre svega pretpostavlja njihovu odgovornost
prema drustvu u kojem deluju. Pristojnost je vazan
deo te odgovornosti. Pogotovo u miru. Mozda je upravo
u tome osnovni nesporazum. Mozda ovde za neke ljude,
ne samo politicare, vec i za medije, jos uvek vlada
rat. U ratnom stanju vaze, kao sto znamo, druga pravila.
Bilo bi dobro da to na vreme saznamo. U medjuvremenu,
neka svako pocne da pise svoju "poslednju volju".
Sta nas briga sta ce biti posle nas. Stagod da se
desi uvek ce se naci neko to da objavi.

|