Viktor Gotovac

Sto reci i kako odreagirati kada jedan Antun Tus, neosporan autoritet za vojno zrakoplovstvo i vojsku, kaze kako u srazu protuzrakoplovne obrane Vojske Jugoslavije i americkih Apache helikoptera Amerikanci imaju sanse da im se vrati 2, dakle -- dva helikoptera? Na ponovljeno pitanje, jer novinar ne moze vjerovati da ovo jest odgovor, Antun Tus shvaca da je pogrijesio i odgovara da doista... nije sigurno da bi se i ova dva vratili.

Sto misliti kada s pocetkom bombardiranja Martin Spegelj, prvi zapovjednik tadasnjeg Zbora Narodne garde, kasnije ministar obrane, danas opozicijski politicar, kaze kako geopoliticki niti za jednu zemlju u regiji nije oportuno podrzavati samostalnost Kosova. Rjesenje, kaze on Vecernjem listu, treba traziti unutar Savezne Republike Jugoslavije, jer bi samostalnost, kao presedan, mogla vrlo negativno utjecati na posezanja za tudjim prostorom u ovom trusnom podrucju.

Martin Spegelj i Antun Tus nisu bilo tko. Naime, jedan je posljednji zapovjednik Ratnog zrakoplovstva potpune, federalne JNA, jedan od rijetkih pilota koji su imali prilike letjeti i na vrhunskim ruskim i americkim avionima. Drugi je strateg, krajem osamdesetih zapovjednik Pete vojne oblasti, koja je obuhvatala velik dio Hrvatske i Sloveniju. I jedan i drugi "satanizirani" kao "rusitelji Jugoslavije" nemaju razloga pateticno prisjecati se vremena fiktivne borbe plavih protiv crvenih, jednostavno kao ljudi koji znaju oni govore ono sto misle.

S druge, pak, strane, dobar dio oficira Oslobodilacke Vojske Kosova prosao je obuku i sluzio u Hrvatskoj Vojsci, od 1991. Da li dakle njih Hrvatska svjesno upucuje kako bi destabilizirali istocnog susjeda?

Bombardiranje... Sto o tome misli Hrvatska? Da li uopce ima tu ista sto bi ikog moglo nagnati da pocne misliti?

Pokusavam se prisjetiti e-maila kojeg sam primio jednog od dana o tkada je "sve ovo" (ovo je vrlo dobar nacin da se ne izjasnim sto o svemu mislim) pocelo. Iz Beograda sam dobio poruku koja, izmedju ostalog, kaze: "Cigarete, to je nesto najnajnaj, ako budete imali mogucnost da mi posaljete, bez ikakvog srama takvu cu ponudu prihvatiti. Nista drugo mi ne treba, ali ljubav i cigare su neophodne..." I sto sada o tome Hrvatska moze misliti? Koja to Hrvatska o tome razmislja?

Krenimo od toga koja Hrvatska? O ovom konfliktu Hrvatska, kao i cesto dosada, malo razmislja. U osiromasenoj zemlji, koja pamti i mnogo "suncanije" dane, vrlo je zahtjevno razmisljati. Stovise, razmisljati ne znaci postojati vec biti privilegiran. Oni malo manje sretni prezivljavaju, a to bas i nije okruzenje za protok misli. I oni koji mogu, razmisljaju u sigurnosti svojih drustvenih grupa.

Postoje tako ljudi koji promisljaju u kategorijama pseudo-kriticnosti zatvorenih krugova salonskih intelektualaca, balansiraju izmedju casti i prokletstva, nikad ne odbacujuci mogucnost da se upuste u isplativ pothvat "faustovske" prirode -- prodaju duse. Za njih mozete pretpostaviti kako razmisljaju. U tisini svojih soba hlapljivo gledaju televiziju i upustaju se u ekstenzivne diskusije. No u javnosti oni sute, skrivaju svoje frustracije, cak izreknu "samokritiku" stavova "za kucnu upotrebu".

Ima, pak, u Hrvatskoj i onaj sloj koji sve promislja u kategoriji novina malih naklada i opskurnih naziva sto poluinformacije, ponekad ksenofobiju, sire kao da je napitak vjecne mladosti. I tu se gotovo sve zna: mrznja, ponekad neistina ili glupost, a uvijek neka neobjasnjiva "lakoca postojanja" u kojoj su "umovanja" prekinuta tek reklamama za sredstva za ciscenje, mrsavljenje i kojesta drugo.

Postoje tu i umovi koji razmisljaju samo o tome kako je razmisljanje stetno, a umuju i mnogi koji razmisljati ne znadu. Slika o razmisljanju, dakle, i ne izgleda bas ohrabrujuce.

A ipak, razgovarao sam sa prijateljem, sa kojim obicno razvijam diskusije unedogled (i koje bi da se negdje objave okrenule svijet naopacke), i zakljucili smo kako su neke stvari u tom javnom mnjenju (je li taj vox populi ikad bio vox Dei ili tek vox azini) ipak razlicite. Naime nasli smo se nakon sto se on vratio iz Italije, ja iz Nizozemske. Ispada da ono sto nam je prvo upalo u oci jest prilicna neutralnost, distanciranost u procjenama sluzbenih medija. Cijela je trenutna situacija vrlo skrto popracena.

Postoji uvijek blok informacija o tome, no daleko je to od RAI-a, CNN-a, BBC-a, SKY-a koji stalno organiziraju okrugle stolove i posebne emisije. U Hrvatskoj je politicka elita, kako vladajuca tako i oporbena, uglavnom vrlo suzdrzana: i patnje Albanaca i zvuk sirena jednostavno vise nisu glavne vijesti. Procjenjuju se ekonomske implikacije situacije, izgledi Hrvatske da se politicki okoristi situacijom, no u vrijednosnu ocjenu konflikta se rijetko ulazi. Upadljivo je takodjer da se Tudjman nije niti jednom o tome izjasnio. Jest, bio je tu nepotrebni pokusaj Ivice Racana da se sto je moguce brze domogne NATO-a (Feral Tribune je to popratio naslovom: "Ivica na ivici ukusa", i tekstom o tome kako je Ivica Racan, nudeci servisne usluge snagama NATO-a nacinio grubu gresku u koracima [Feral Tribune, broj 710]), no uglavnom vlada vrijednosno-neutralna ravnodusnost i nezainteresiranost. Javnost i gradjani uglavnom su na liniji medija i politicara (a to je linija nijemog filma), tu i tamo uz proplamsaj zluradosti zbog onog sto se dogodilo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u ovih zadnjih desetak godina.

No nije javnost potpuno nezainteresirana, ima jedna zanimljiva stvar. Prema istrazivanjima gledanost svih informativnih emisija je porasla i gotovo dostignula razinu vremena Domovinskog rata, dakle 1991. i 1992. Da li je to pokazatelj upravo salonskog duha koji vlada: gruntanje (razmisljanje) u sebi i svom uzem krugu? Koji je razlog tome?

Je li razlog probudjena svijest da je nepristojno veseliti se tudjoj nesreci? Naime, to se provlaci kroz komentare na racun nekih voditelja, napose na drzavnoj televiziji, koji su prije bili poprilicno zluradi, a sada je te zluradosti nekako nestalo, ne vidi se i doista kao da imaju osjecaj da bi bilo potpuno neprikladno veseliti se tudjoj patnji.

Mozda je razlog prezir spram cijele situacije, pogotovo spram Srba? Mozda doista ta tisina i nezainteresiranost ukazuje na komentar poput: zakuhali ste cijelu situaciju, a sada... sada pozanjite sto ste posijali. Doista, mozda ta tisina treba implicite ukazati koliko su Hrvati bolji -- jer oni brinu svoje brige: razvojna i socijalna pitanja. Samo jesu li doista Hrvati toliko bolji pa se bave samo svojim problemima, dok se Srbi bave pukim opstankom?

Ima i treca mogucnost: naime, jednostavno nikog vise nije ni za sta briga!

Tako smo moj prijatelj i ja zakljucili da izvjestaji dopisnice HTV-a iz Beograda doista nisu propagandisticki, naime, tko gleda njena izvjesca moze dobiti poprilicno jasnu sliku kako napadi doista izgledaju.

Postoji jos nesto sto se mora objasniti, sto je jednostavno cinjenica. I ovaj put, kao i nakon Oluje, nema onog trijumfalizma kojeg je bilo za ocekivati. Lamentacije i busanja u prsa vise ne prolaze. To je cudno, jer se temeljni hrvatski sentiment spram Srba nije toliko promijenio!

Sto se dakle dogodilo? Je li narod u Hrvatskoj postao svjestan one svoje osobine koja ga je cesto skupo kostala? Je li uvidio svoju frustriranost, koju su ismijavali Krleza i Matos, pa sada pokusava toj frustraciji stati na kraj, ne velicajuci sam svoju kulturu, demokraciju i povijest kao najevropskije. Mozda je sada doista cas i sansa da se narod smiri i mirno krene u Evropu!

Na toj razini generalizacije mozda je hrvatski narod bolje prosao, jer postoji perspektiva. U isto vrijeme u srpskog naroda vlada vladar koji je naizgled poput zapadnjaka: ima dobar vizualni kontakt, jasno govori i izgleda vrlo iskreno. On je uljudan, zna poprilicno o Sjedinjenim Americkim Drzavama i moze pazljivo slusati sto sugovornik govori. Izgleda vrlo mekano, gotovo nevino. (Sve ovo pise Warren Zimmermann u Newsweeku od 19.04.1999). Dapace "u direktnom kontaktu on je jedan jako sarmantan covjek, jedan adaptabilan covjek, covjek koji okruzuje sagovornika malim sitnim oblicima paznje" (Muhamed Filipovic u interviewu Nasim danima, broj 100). Ali taj isti vladar jest gospodar rata, zivota i smrti. On je totalitarist i diktator sa svim neljudskim, zlocinackim implikacijama. Taj vladar boluje upravo od bolesti od koje boluje narod: ima kompleks prevelike vrijednosti i inat koji je tek drugi naziv za autodestrukciju i destruiranje svih koji mu se priblize.

Tu je razlika Hrvatske i Srbije danas, dok su u Hrvatskoj ljudi postali tisi, svjesno pokusavaju svladati frustracije i nadaju se izgubiti u anonimnosti male (u buducnosti mozda prosjecno bogate) evropske zemlje, u Srbiji ne samo da gotovo nitko nije svjestan da se odigrava sukob sa dobrim dijelom zapadne civilizacije, vec dapace, ljudi se time ponose. Inat i bitka protiv svih do kraja dio je nacionalnog ponosa nacije koja tako, umjesto u trece tisucljece, zuri u vlastito unistenje kroz mitomaniju, "korisne lazi" i nacionalno zrtvovanje u korist svog suvremenog autokrata.

Jugoslavija, zemlja susjed Hrvatske, stremi poistovjecenju sa nekom zamisljenom samodostatnom kulturom seljaka-otpadnika koji vode donkihotovsku bitku protiv svih. Tu bitku vode ne obaziruci se na nikakav sustav vrijednosti, pa cak niti onaj vlastiti, prosto zaboravljajuci da protiv kulture McDonaldsa, Coca Cole i Hollywooda hladnoratovska argumentacija tenkovima i kalasnjikovima, krajem 20. stoljeca, tesko da ima sansu. Zar doista nitko nije naucio kako to biva kada se jedna zemlja kulturoloski odupire svom susjedstvu? Pa Hodzina "zemlja orlova" je pokazala kako se bolno ruse parole o "jedinoj slobodarskoj i ispravnoj zemlji svijeta" i postaje sramotnim svjedokom za enklave jada i samoce.

Kako se to moze u Hrvatskoj razumjeti? Tesko. Ovaj rat je jako blizu, on osiromasuje (u prvih 58 dana procjena jest da je Hrvatska imala steta u vrijednosti preko 3 milijardi DEM, a turizam ce, vec je sada izvjesno, podbaciti i preko optimisticki postavljenih 30 postotnih poena u odnosu na proslu, ne odvec uspjesnu, godinu), ali taj je rat protutnjao Slovenijom, i Hrvatskom, i Bosnom i Hercegovinom, on je jednostavno za Hrvatsku deja vuÖ prijedjeno gradivo.

Ljudi u Hrvatskoj zive u navici na nenormalno, sto je nenormalno – normalno je. Zato svi sute, nezainteresirano brinu brigu o racunima za telefon, struju. Izgleda da to -- penzija koja kasni gotovo mjesec dana i place koje kasne, ako i stizu, predstavlja mnogo veci problem nego zbjegovi i smrt Albanaca u blatu, vatre i eksplozije po tvornicama, rusenje i zrtve po gradovima koji su u "zoni sumraka", pardon, zoni sukoba. Sasvim je nevazno je li uzrok tome nacionalni centrizam, saturiranost "ljudskim (ne)pravima" i gnusanje nad patnjama, "dosadno ponavljanje" zlocina. Upravo odakle sam krenuo: ljudska prava, sloboda, suverenost, medjunarodno pravo, standardi, konvencije, dokumenti i medjunardni sudovi -- sve su to teme za razmisljanje privilegiranih, dovoljno bogatih da si time prekracuju razgovore, znanstvenika i onih koji bi to voljeli o sebi misliti.

I tu je ono sto me plasi: vec gotovo deset godina na ovim prostorima dolaze nove i nove generacije za koje su miris plijesni u sklonistima, klijanje krumpira i sirene normalna stvar. Generacije za koje su rat, snajperi i granate normala. Ono sto je nenormalno i nepoznato jest kupovina benzina na benzinskim pumpama (a ne u bocama od coca-cole), nenormalne su pune trgovine i nenormalno je NE stajati u redovima (sada se u redovima samo nestaje). Na slike mrtvih i ranjenih svi su vec navikli, to je stara vijest, no tko ce objasniti djeci da se mrtvi pokapaju na grobljima, a ne na nogometnim stadionima ili bagerom na njivama-stratistima?

Nama je postalo normalno zivjeti u kaosu, cijeli nasi sadasnji politicki i vrijednosni sustavi su perpetuirani kaos. Tu lezi problem, naime kaos je prolazno stanje, on je privremen i neodrziv bas zato sto nije strukturiran. No nas kaos je desetogodisnji: on je stvorio svoju "tradiciju ", i vlastite strukture. Pitam se nije li ovaj nas institucionalizirani kaos neunistiv, jer upravo je nekontrolirane jacine anarhije, trajan je, ustalio se i proizveo trajna zarista svoje snage. Time je pobio ono sto ga je trebalo unistiti: trebalo je da bude privremen jer je bez struktura morao nestati, no sto sada kada se strukturirao? A ako i padne, iz njega ce proizaci generacije sa kompleksima, generacije koje ce opet imati priliku da dokazu tocnost teorije da u divljim zajednicama najdivljiji i najfrustriraniji pojedinci postaju dominantni. Zatim u toku svoje dominacije postaju premirni da bi ostali elita, pa nakon nekog vremena jaci i divljiji preuzimaju vlast.

Sve to posjeca na sentencu iz Taksiste Martina Scorsesea: "On every street in every city, there's a nobody who dreams of being a somebody." Samo na ovim je prostorima taj nobody cesto citav narod. Kao sto je cijelo Sarajevo -- Valter, u potrazi za nekim novim izmisljenim identitetima narodi postaju nitko stojeci pod vedrim nebom mitinga. Doista cudesno, sve to skupa za one koji tako ne misle stvara mucninu, koja se najbolje lijeci sredstvima za zaborav i halucinacije.

Kako sve zajedno na kraju povezati u jednu cjelinu. Nekako podsvjesno podsjeca me na Travnicku kroniku, zar ne govori tamo stari beg kako sve sto dodje i prodje, sve je osudjeno na propast. Sve. Mi mozemo tek prihvatiti savjet Ive Andrica, koji parafrazirano kaze: Mrak se spustio nad travnicku kotlinu, mrak prepun opasnosti i straha. Ljudi su se sklanjali sa ulica i dali bi stotine zlatnih dukata samo da se sklone u najmanju i najsigurniju misju rupu. A onda kada opasnost prodje shvacali su da nije opasnost bila tako pogibeljna, a oni su skrivanjem po misjim rupama prestali biti ljudiÖ Ja se samo nadam da se oni koji su upuceni u vjestinu ljudskog razmisljanja nece zeljeti jos dugo skrivati, a te silne dukate ionako ne mogu imati!