Modiljani od šverca nafte i drveta

Hadžić će, navodno, baš zbog te slike i završiti u Specijalnom sudu, a potom u Sheveningenu.

A baš je teritorija SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, čiji je Hadžić bio prvi predsednik, bila prvi i najprofitabilniji poligon za pljačku širokih razmera - od cigareta, preko nafte, do drvne građe.

Zahvaljujući njoj je Hadžić mogao da se godinama skriva, a da ne haje za novčane probleme koji su mučili Radovana Karadžića ili Ratka Mladića. Arkan i on radili su „na veliko". Bivši inspektor Boža Spasić kaže da je ta autonomna oblast bila epicentar sive zone i kriminala, zahvaljujući blizini Srbije, ali i BiH.

"Gro visokih srpskih policijskih inspektora basnoslovno se obogatio baš tamo, posebno u Erdutu. Šverc cigareta bio je toliko uobičajen da se na to nije ni obraćala pažnja, nafta je bila glavni profit, a nije bilo prljavog posla koji nije mogao da se završi. Uključujući i međusobni šverc oružja", govori Spasić.

Dok je regularna vojska čuvala granice i pazila na red i mir, jer im je pljačka bila najstrože zabranjena, rezervisti su u pozadini išli od kuće do kuće i "čistili" ih. U Konavlima, na potezu od Herceg Novog do Dubrovnika, umesto pancira rezervisti su spreda i otpozadi nosili pršute, a iz imućnih kuća nestajale su i umetničke slike.

"Takve smo vojnike nazivali vikend-profiterima, jer bi došli, napunili džepove, i vratili se. Ali, sve je to bila smejurija u odnosu na ono što su radili veliki igrači", kaže jedan od bivših vojnika.

"Velika igra" počela je sa naftom već od 1992. U selu Đeletovci na reci Bosut, u blizini granice sa Srbijom, gde je osamdesetih godina pronađena nafta i gde je INA podigla veliko postrojenje, radila su tri naftna polja. Od sredine septembra 1992. pa nadalje, na poljima koje su zauzeli Srbi dnevno se proizvodilo i do 200 tona nafte.

Tada je Srbija bila pod sankcijama, pa je benzin iz Đeletovaca završavao na srpskom tržištu - uglavnom preko rafinerije u Pančevu. Od ovog novca opremala se vojska, ali je dobar deo "šlaga" završavao u buđelarima Željka Ražnatovića, njegovih "tigrova" i viđenijih "škorpiona", a sve pod budnim okom Jovice Stanišića. I naravno Hadžića, koji će svoju umešnost sa gorivom dokazivati kasnije, sve do 2001. godine, i to na mestu savetnika generalnog direktora Naftne industrije Srbije...

Ipak, tek će posao sa drvnom građom dobrano napuniti sefove i džepove Gorana Hadžića i njegovih saradnika. Hadžić nije ni krio da je od kraja 1995. - pošto je potpisan Erdutski sporazum, po kojem su jedini preživeli ostaci RSK mirno integrisani u sastav Hrvatske - "zbog viših državnih interesa", kako je govorio, započeo masovnu seču drveća po Slavoniji i Baranji.

Hrvati procenjuju da je za nešto više od godinu dana, do početka 1997. godine, posečeno više od 60.000 kubnih metara najkvalitetnijeg hrasta i američkog oraha. Računicu nije teško izvesti... Kasnije će se bratija preorijentisati na šverc cigareta i valjanje kradenih automobila. Posebno je dobro radila auto-pijaca u Belom Manastiru, pa su kola sa tablicama BM bila vrlo česta na srpskim drumovima.