Subota, 21.11.2009.

23:50

Rezanje

Predanje kaže da je u Srbiji nekad postojao običaj poznat kao „lapot“. Stariji članovi domaćinstva, nesposobni za rad, kaže dalje legenda, odvođeni su daleko od kuće. Tamo im je na glavu stavljana ritualna pogača, a potom su, da ne bi više bili na teretu porodici, ubijani udarcem malja u glavu uz mantru “ne ubijamo te mi nego ovaj lebac”. Tog običaja, veruje se, u Srbiji više nema.

Autor: Vojislav Stevanović  |  Izvor: Ekonom:east

Podrazumevana plava slika

Savremenom penzioneru život je, ipak, daleko od berićeta. Poruka koja se, ponovo, šalje javnosti, jednostavna je. Srpske javne finansije imaju problem jer se troši mnogo više nego što se zarađuje, a glavni motor te potrošnje jesu visoke penzije.

To je, upozorava se, budžetska stavka koja najbrže raste. Penzije su, kaže se, bile glavna tema pregovora sa MMF-om. One su, reklo bi se, lenger koji zakačen za kameno dno ne dopušta srpskoj arci da zaplovi ka rajskim ostrvima izobilja.

Nije to nova pojava, penzioneri (u proseku stari 58 godina, što im se posebno spočitava) stara su „pretnja“ po srpsku tranziciju, iako sa njima, ruku na srce, od ove godine ozbiljno „kolaboriraju“ i javni službenici sa, takođe, „antireformski“ visokim platnim fondom. Kao da su, Bože oprosti, i jedni i drugi doleteli na kometi pa se sad ne zna kako sa njima.

Kad jednom hroničari srpske penzionerske agonije budu istraživali vreme prelaza iz starog u novi milenijum neće se toliko čuditi tome šta je sve o starcima ovdašnja društvena elita pričala i kakve je gafove pravila, već, pre svega, tome kako upravo ovdašnjim vajnim intelektualcima niko dobronameran nije sugerisao da ćute i rade.

A bilo je svačega. Od nezgrapnih poruka ozbiljnih stručnjaka, odraslih u južnoameričkom shvatanju liberalizma, da penzioneri, ako već nemaju novca mogu da rasprodaju svoje skupe stanove i presele se tamo gde, valjda, kastinski i pripadaju, pa do nemuštih poziva da dobrovoljno, zarad potomstva, pristanu da ih država, još jednom, materijalno ponizi.
Uglavnom su, međutim, zlurado optuživani da tvrdoglavošću dovode u pitanje budućnost dece, često i da zbog njih međunarodni krediti ne idu u investicije nego u isplatu penzija, pa zemlja koja je u ranoj fazi tranzicije mora da se ponaša kao u rasipničko doba socijalizma, što će osetiti današnji mladi kad na naplatu dođu ti dugovi.

Sve se, ukratko, svodi na aksiom – nastavi li se sa ovakvom politikom penzija, odosmo svi na bubanj. Penzioner je, dakle, zapalio žito.

Namera Vlade je izrečena. Na penzije se danas troši oko 13 odsto bruto domaćeg proizvoda, a taj procenat bi u narednim godinama trebalo da se smanji na oko deset odsto. Jasan je i plan – BDP će rasti brže od penzija. Kako će ta matematika tačno da se izvede nije još baš bistro, iako se sa velikim stepenom verovatnoće može pretpostaviti. Penzije, koje su zamrznute do 2011, nakon isteka tog roka rašće koliko budu rasli i troškovi života, eventualno malo brže od toga. To, grubo rečeno, znači da će standard penzionera ostati „zamrznut“ i posle 2011.

Da bi se na pravi način razumela ta poruka, treba doterati nekoliko stvari. „Fine tuning“ koji će demistifikovati statističke relativizacije. Stariji građani Srbije neće, kako se misli, biti poput ostalih uskraćeni samo za neko sitno poboljšanje kvaliteta života. Naprotiv, ne dovodi se ovim u pitanje njihovo prekomerno trošenje, već osnovna egzistencija. Najveći broj današnjih penzionera mesečno od države dobija toliko novca da to, zarad njihovog dostojanstva, treba oćutati.

Ne sme se zaboraviti ni da, za razliku od budućih, današnji penzioneri nisu u vremenu u kome su radili neodgovorno razmišljali o svojoj starosti, već nisu imali mogućnost da iskažu investitorske afinitete (osim štednje u bankama koja im je pokradena), da bi danas mogli da se potkrpe dividendama.

Podela društva na one koji imaju prava na bolji život i one kojima je ono ograničeno, pri čemu se kao kriterijum koristi isključivo datum izdavanja rodnog lista, ne samo da nije pravedna, već, tu su mnogi u zabludi, nije skroz ni racionalna.
Visoki troškovi za penzije nisu uzrok problema srpske ekonomije, oni su posledica. Lečenje posledice, složiće se svaki ozbiljan analitičar, dugoročno nije racionalno ponašanje, pogotovo ako se uzroci ignorišu i zanemaruju, iako su poznati.

Oni su - na prihodnoj strani – loša struktura društvenog proizvoda, nedovoljno razvijen ambijent za investiranje, neprivlačna i „lenja“ država u koju ne samo da ne pristižu bogati, talentovani i vredni imigranti, već, nažalost, i domaći mladi ostaju samo dok im se ne ukaže prva pečalbarska prilika…Značajan deo rešenja mogao bi da bude i u boljem planiranju i naplati poreza.

Čak i ako se na rezanje penzija pogleda kao na privremeno tretiranje akutnog problema, sa pravom se može postaviti pitanje zašto je to rashodna stavka od koje se počinje. Da li su svi drugi materijalni troškovi u siromašnoj državnoj kasi svedeni na minimum, pa se postojeći budžet ne može drugačije prerasporediti, pa se „mrtvi teret“ mora skidati sa računa živih ljudi?

Kad god se pomene štednja, državni namesnici u Vladi „seciraju“ penzije do tančina. Pri tome nehajno odmahuju prema onima koji ih podsećaju da još nisu formirali državnu revizorsku agenciju čiji bi jedini zadatak bio da onemogući rasipničko ponašanje prilikom javnih nabavki na koje, uzgred budu rečeno, odlazi 16 odsto BDP-a, tri procentna poena više nego na penzije. No, takvo ponašanje dalo bi se, uz lagani prekor, oprostiti i staviti na račun nehata mladalačke reformske brzopletosti, uz zaostali tinejdžerski bunt kao olakšavajuću okolnost. Ali, stvar ima i ispodtovršinsku dimenziju.

To što se penzioneri, veštom zamenom teza, dovode u tamnovilajetsku dilemu da biraju između sebe i svoje dece uveliko je sa druge strane pristojnosti. Tamo gde su i oni koji bi sa, manje ili više radosti, prihvatili žrtvu svojih roditelja. Svesno im odričući pravo na bolji život u starosti, ne odriču li se, u neku ruku, i njih.

Označeni tim grehom ne rizikuju li da se jednom, šokirani ordenom koji nose na grudima, probude kao kopilad.

Koja uz to i nemaju gde da rade, za razliku od predaka koji su radili uzalud.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

30 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: