Ponedeljak, 09.11.2009.

12:14

Krediti privredi i dalje “na kašičicu“

„Iako se ukupan javni dug Srbije povećava, on je još uvek znatno ispod kritične vrednosti, budući da je njegovo učešće u BDP ispod 30 odsto. Fer je podsetiti da je, prema Mastrihtskom sporazumu, granica ispod koje se javni dug države tretira kao optimalni 60 odsto“, kaže profesor beogradskog Ekonomskog fakulteta i član Ekonomskog saveta premijera Srbije dr Boško Živković.

Autor: Katarina Sekulić  |  Izvor: Ekonometar

Podrazumevana plava slika

„Međutim, pošto je kod nas taj nivo tolerancije niži, bilo bi mudro da se kao maksimalna moguća granica postavi 40 odsto, a ne 60 odsto, koliko dopušta pomenuti sporazum. Tu su, osim toga, još veoma važne dve stvari o kojima bi zvaničnici morali da brinu. Jedna je da novo zaduživanje države ima smisla ako to znači njeno veće angažovanje u izgradnji infrastrukture.

S druge strane, zaduživanje radi pokrivanja budžetskog deficita i davanja raznoraznih subvencija, koje se svakog dana izmišljaju, ne vidim kao dobro rešenje. To jeste politički korisno na kratak rok, ali je na dugi rok vrlo opasno. Moglo bi vrlo brzo da dovede učešće javnog duga u BDP prema kritičnim vrednostima, tim pre što se najavljuju novi krediti“, upozorava Živković.

Kakvi su rizici velikog privatnog spoljnjeg duga?

Bilo bi rizičnije da je država prezadužena, ali ona u ukupnom spoljnjem dugu učestvuje sa oko jednom trećinom. To znači da u strukturi našeg spoljneg duga dominira privatni, a to su zajmovi domaćih banaka i preduzeća koja su se poslednjih godina direktno zduživala u inostranstvu.

Prema našim procenama, veliki deo tog privatnog duga otišao je u finansiranje izgradnje nekretnina, što znači da postoji imovina. Eventualno bankrotstvo dužnika ne bi opteretilo budžet ali bi moglo da izazove veliki poremećaj. Dramatično bi se ugrozio kreditni rejting zemlje, pa bi se do novih kredita znatno teže dolazilo i bili bi znatno skuplji jer bi kamate sasvim sigurno porasle.

Kakve su još posledice moguće?
U takvim situacijama dolazi i do brze destabilizacije kursa. Jer, čim krene ubrzano povlačenje kapitala, menja se odnos ponude i tražnje na deviznom tržištu, kurs ubrzano raste i centralna banka u tim okolnostima ne može da zaustavi depresijaciju kursa. To su iskustva azijske krize, ali i one s kraja prošle godine, u Poljskoj i Mađarskoj. I u tome su potencijalni rizici.

Zbog svega toga vrlo je važno da se održi bečki sporazum, koji je postignut uz asistenciju MMF-a i koji je omogućio da se održi spoljna likvidnost i za vreme najteže krize. Bilo bi, naravno, dobro kad bi budući prilivi kapitala znatno više išli kroz direktna ulaganja, a manje kroz kreditne kanale.

U čemu još vidite problem?

Problem vidim u činjenici da je sada količina novca koja je, uslovno rečeno, izuzeta iz bankarskog sektora, a to je suma uložena u repo hartije i kratkoročne državne hartije, dostigla 2,4 milijarde dinara, dakle onu vrednost koju je imala pre krize.

Pritom je suma uložena u repo hartije veća od one koja je otišla u državne hartije, što je loše. I zbog toga se redakcija MAT-a sistematično zalaže da se repo stok smanjuje i da se novac usmerava u privredu.

Da li banke na srpskom tržištu odobravaju dovoljno kredita privredi?

Nivo kreditne aktivnosti banaka prema realnom sektoru i dalje je nizak i to je veliki problem. Uprkos relaksaciji monetarne politike NBS, kroz smanjenje referentne kamatne stope, to se nije dovoljno odrazilo na visinu kamata što onda banke faktički amnestira od preuzimanja bilo kakvog rizika.

To otvara još jednom pitanje visine aktivne kamatne stope i kamatne marže. Niže kamatne stope uticale bi na oživljavanje aktivnosti u realnom sektoru. Uz to, dokazano je da je ekonomski rast veći u zemljama u kojima ekonomski akteri imaju lakši pristup jeftinom dugoročnom kreditiranju.

Ali, srpski zvaničnici najavljuju da ima znakova poboljšanja i da naša ekonomija izlazi iz krize?

Još nema ni jedne fundamentalne promene na osnovu koje bi se moglo tvrditi da je domaća privreda krenula uzlaznom putanjom. Neke dosadašnje procene pojedinih ministara u Vladi bile su jednostavno pogrešne jer su prerano interpretirani neki prethodni indikatori u kretanju industrijske proizvodnje. Redakcija MAT-a je veoma pažljivo analizirala sve to i došla do saznanja da su dva događaja vredna pažnje.

Jedan je to da su upaljene obe visoke peći u Smederevu. To je učinjeno ne zato što su se stvari u svetu bitnije promenile, kad je reč o tržištu čelika, nego zato što se dogodila havarija u Košicama.

Druga delatnost, koja pokazuje izvesne znake oporavka jeste reciklaža, koja je takođe vezana za proizvodnju čelika, za staro željezo. I to je, naravno, imalo relativni uticaj na ponašanje industrijske proizvodnje, prerađivačke industrije i izvoza. Sve ostalo stoji tamo gde je i bilo.

Kakvo je Vaše viđenje 2010. godine? Šta će biti njena glavna karakteristika?

Previše je nepoznanica da bi se dala iole ozbiljnija procena. Ne zna se ni orijentaciono koliki će biti prihod od privatizacije, a ni priliv novih kredita. I što je još važnije, ne zna se kad će konjunktura na svetskom tržištu krenuti uzlaznom putanjom, što bi povuklo domaću proizvodnju i izvoz. U takvim okolnostima nisam speman da proričem. Bio bih zadovoljan da ne bude gora od 2009. godine, a male su šanse da bude bitnije bolja.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: