Privatni investicioni fondovi

Privatni investicioni fondovi su organizovani kao društva sa ograničenom odgovornošću i posluju po odredbama Zakona o privrednim društvima. Njihov način poslovanja se razlikuje i od otvorenih i od zatvorenih fondova.

Fokus

Izvor: USAID Program podrške ekonomskom razvoju Srbije

Petak, 27.07.2007.

18:47

Default images

Od otvorenih se razlikuju najpre po tome što u njih mogu ulagati samo veliki investitori.

Investitor koji osniva privatni fond mora da uloži najmanje 50.000 evra kao svoj udeo u tom fondu.

Glavne karakteristike privatnih fondova su:

-ne reguliše ih Zakon o investicionim fondovima (osim odredbama koje se tiču pravnog organizovanja i uloga člana fonda); moraju biti registrovani u Registru investicionih fondova

-ne listiraju se na berzi i ne prodaju investicione jedinice

-obično ih čini manji broj investitora

Privatni investicioni fondovi obično funkcionišu tako što ulaze u vlasništvo firme sa određenom količinom novca, sa ciljem da uvećaju njihovu vrednost i na srednji rok prodaju svoje udele.

U međuvremenu cilj je da se firmi poveća vrednost putem restruktuiranja koje praktično znači «ubrizgavanje» novca koji će omogućiti dalju ekspanziju firme, investicija i razvoj novih tehnologija, optimizaciju troškova i jačanje finansijske pozicije firme; fondovi potom izlaze iz vlasništva i na taj način ostvaruju profit.

Postoji nekoliko uobičajenih načina izlaska iz vlasništva kompanije: inicijalnom javnom ponudom (Initial Public Offering – IPO) i listiranjem na berzi, prodajom ili pripajanjem nekoj drugoj kompaniji (najčešće strateškim investitorima u tranzicionim zemljama).
Inicijalna javna ponuda kod nas još ni jednom nije urađena, iako je u poslednje vreme to jedna od popularnijih tema: «Tigar» je prva kompanija koja to pokušala da izvede, ali je na kraju odustala usled velikih troškova i nejasne procedure.

Investitori koji imaju svoj privatni fond uglavnom su ili profesionalni investitori, ili prilično imućni ljudi. Zbog rizičnosti ovakvih fondova, Zakon propisuje minimum uloga koji se mora položiti (50.000 evra), a zaštita investitora apsolutno ne postoji jer ako propadne firma u koju je ušao privatni fond, propadaju i udeli fonda.

S obzirom da ove fondove reguliše Zakon o privrednim društvima, Komisija za hartije od vrednosti nije nadležna za njihov nadzor; jedino je Društvo za upravljanje privatnim fondom obavezno da Komisiji dostavi pravila poslovanja, i godišnje finansijske izveštaje.

Donji limiti udela u privatnom fondu zavise od zemlje do zemlje. Tako u Americi, ukoliko želite da imate udeo tj. da investirate u privatni fond, morate da ispunjavate uslove za akreditovanog investitora, što znači da treba da posedujete ili milion dolara neto, ili prihode (kombinovane sa prihodima supružnika) koji prelaze 300.000 dolara godišnje najmanje dve godine, i očekivanja da će se takvi prihodi održati i u budućnosti.

Vrlo popularni fondovi su tzv. venture capital funds, fondovi koji investiraju u kompanije na početku razvoja, i koji nude mogućnost i stručnog savetovanja. Naravno, ovo čini potencijalni rizik jako velikim, ali i donosi lepu zaradu ukoliko mlada kompanija uspe da stane na noge.

Sredstva se uglavnom prikupljaju od grupe bogatih investitora, investicionih banaka ili drugih institucionalnih investitora. Ovako prikupljen kapital se dalje investira u kompanije koje su suviše rizične za standardna tržišta kapitala i bankarske pozajmice, ili možda nemaju dovoljno dugu poslovnu istoriju kako bi bili prihvatljivi za finansiranje od strane banaka.
Investitori koji na ovaj način ulaze u kompanije, obično imaju uticaja na odluke kompanije u meri u kojoj učestvuju u kapitalu firme, što može biti ograničavajući faktor za vlasnike. Zatim, postoje tzv. «poslovni anđeli» (business angels ili angel investors) koji investiraju u start-up biznise, ali za razliku od venture capital fondova, oni osim novca nude i stručna znanja i tako povećavaju šansu za uspeh kompanije.

Do skora su to bili bogati pojedinci, ali u poslednje vreme se sve češće udružuje više pojedinaca kako bi obezbedili više sredstava. Firme za koje su ovakvi investitori zainteresovani su obično «srednje kompanije» - veće od porodičnih biznisa, ali manje od velikih kompanija kojima treba iznad milion dolara (na razvijenim tržištima)   

Svi ovi fondovi pri ulasku u firmu obično imaju strategiju koja oslikava cilj ulaska (restruktuiranje firme koja je u lošoj poziciji, dodatni kapital kako bi se ojačala firma, poboljšanje bilansa firme), period zadržavanja u kompaniji, kao i izlaznu strategiju.

Ovi fondovi se skoro nikada ne zadržavaju duže od 10 godina, a uobičajeno je da izađu posle 5-7 godina sa ciljem da ostvare višestruki povraćaj na uloženi kapital: interna stopa povraćaja (takozvani IRR- internal rate of return) koja se očekuje je bar 20-25% na godišnjem nivou (što u velikoj meri zavisi i od tržišta na koje ulaze ili takozvane premije tržišnog rizika koji se očekuje kao dodatni povraćaj na kapital) mada u pojedinim slučajevima može biti višestruko veća.

Iako su privatni fondovi potpuno irelevantni za male investitore, oni svakako predstavljaju značajne igrače na finansijskim tržištima, a njihov kapacitet da preokrenu kompaniju svakako nije zanemarljiv; ukoliko je izlazna strategija fonda listiranje kompanije na berzi, mali i drugi investitori (otvoreni i penzijski fondovi) će dobiti mogućnost investiranja u kvalitetnu hartiju od vrednosti.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Sprema se "apokalipsa"

Razvoj veštačke inteligencije (AI) bi mogao da dovede do ukidanja skoro osam miliona radnih mesta u Velikoj Britaniji.

15:36

27.3.2024.

1 d

Podeli: