Milijarde dinara na dohvat ruke

Svetska banka je nedavno objavila obimnu i detaljnu analizu javnih finansija Srbije. S obzirom ne to da je rađena nakon potpisivanja sporazuma sa Međunarodnim monetarnim fondom ona se, prema rečima Lazara Šestovića, glavnog ekonomiste Svetske banke u Srbiji i glavnog koordinatora ekipe koja je na njoj radila, nije bavila već donetim merama fiskalne konsolidacije, nego prevashodno onim što bi na tom planu moglo dodatno da se uradi. I ono što, uprkos svim prethodnim saznanjima ili pretpostavkama, u tom dokumentu jako iznenađuje, jesu dimenzije neefikasnosti naše države. Ona je neefikasna na obe strane državnog finansijskog bilansa: na prihodnoj strani propušta da prikupi prihode, a na rashodnoj strani ogromne pare troši neracionalno.

Fokus

Izvor: Mijat Lakiæeviæ, Novi magazin

Subota, 28.11.2015.

09:42

Default images
(Foto: Thinkstock.com)

Da počnemo od prve aktivnosti svake države – prikupljanja poreza. Tu se kriju ogromne rezerve za povećanje državnih prihoda.

- Što se tiče prikupljanja javnih prihoda, tu postoji ozbiljan problem. Prvo, poreska uprava ima jako veliki iznos nenaplaćenog poreza. Sama Poreska uprava procenjuje da bi mogla dodatno da prikupi oko šest odsto bruto domaćeg proizvoda, odnosno preko dve milijarde evra. To je, da bude jasno, ono što je naplativo, dok je ukupan poreski dug otprilike tri puta veći.

Drugo, u samom poreskom sistemu postoje stvari koje jako otežavaju rad poreske uprave. Naši zakoni, naime, nisu napisani dovoljno precizno, što samim poreznicima ostavlja mnogo prostora da sami odlučuju na koji će se način naplatiti određeni porezi – na koju osnovicu, u kom iznosu, po kojoj stopi. To sa druge strane stvara ogromnu nesigurnost kod poreskih obveznika. Naši privrednici se najviše žale upravo na to što nikad ne znaju šta će ih zadesiti, koliki će porez i na šta morati da plate koje godine. Vi u studiji pokazujete da Poreska uprava pati od velikog viška zaposlenih.

- Da, u Srbiji na jednog zaposlenog u poreskoj upravi dolazi 50 poreskih obveznika, u Rumuniji na jednog poreskog službenika dolazi oko 300 poreskih obveznika, a u Švedskoj devet stotina. Sa druge strane, mora se reći da se u ovu izuzetno važnu instituciju nije dovoljno ulagalo, tako da je ona i kadrovski i tehnološki zastarela. Takođe, u poreskoj upravi su plate niže nego u drugim delovima javnog sektora. Ako je prosečna plata u javnom sektoru oko 400 evra, u poreskoj upravi je za 15 odsto niža. Moralo bi da bude obrnuto, kao što i jeste u dobro uređenim državama. Kad se to ima u vidu, onda nije ni čudo što imamo visoku sivu ekonomiju.

- Naravno, posledica takvog stanja je i visoka siva ekonomija. Prema analizama rađenim u Ministarstvu finansija, uz minimalan napor i uz sasvim male korekcije oko naplate akciza i PDV-a, svako godine može dodatno da se prikupi jedan odsto BDP-a, znači 300 miliona evra. To je ogroman iznos i to bi Srbiji mnogo značilo da svoje finansije stavi pod bolju kontrolu.

U vašoj analizi o platama u javnom sektoru možda najimpresivnije ne deluje njihov ukupan iznos, nego haos koji tu vlada, s obzirom na broj zanimanja, koeficijenata i ogromnog voluntarizma u pogledu zapošljavanja.

- Jedan od naših zaista najvećih problema jeste taj fond zarada. Zaposleni u javnom sektoru, ukupno gledano, imaju konstantno veću zaradu nego u privatnom sektoru. Takođe, u trenutku kad je došlo do krize privatni sektor je odreagovao tako što su smanjili plate zaposlenima, dok su u javnom sektoru one nastavile da rastu. Drugo, preveliki broj ljudi zaposlen je u raznim državnim službama i firmama. Od 1,7 miliona ukupno formalno zaposlenih u Srbiji, oko 750.000 radi u javnom sektoru. Treće, nema nikakve kontrole ni zapošljavanja ni određivanja plata. Mi smo u izveštaju pokazali da postoji 71 element zarade. Imamo neverovatan broj naziva za vrste poslova. Jedna ista aktivnost ima 5-6 različitih naziva i za svaku se odredi poseban koeficijent. To je jedan od načina kako se zaobilazi sistem. Postoji i neverovatan broj zakona, uredbi, odluka, naredbi, koje utiču na to kako se određuje zarada, kako se određuje koeficijent, kako se određuje osnovica. To dovodi do ogromnih disproporcija. Recimo, prodavac u javnom sektoru ima 15 odsto veću platu nego u privatnom; ili službenici obezbeđenja u javnom sektoru imaju gotovo 60 odsto veću platu nego u privatnim preduzećima koja se bave obezbeđenjem. Sa druge strane, kompjuterski stručnjaci u javnom sektoru imaju platu nižu za više od 20 odsto nego u privatnom. Jedna od oblasti u kojoj postoje velike neracionalnosti su subvencije privredi, mada naši menadžeri stalno ističu zahteve za dodatnom podrškom.

- Mi se veoma protivimo tome. Naše analize su pokazale da se godišnje troši milijardu i po evra na pomoć našoj privredi za raznorazne aktivnosti. Ta podrška ima tri oblika: jedno su ogromne subvencije u gotovini, drugo su takozvani meki zajmovi, tj. krediti subvencionisani od raznih institucija kao što Fond za razvoj, neke agencije i slično; i treće, često preuzimanje dugova preduzeća od strane države, bez obzira na to da li je garantovan ili nije. Na taj način Srbija troši otprilike isto koliko na ukupan obrazovni sistem u našoj zemlji, odnosno 5,2 odsto bruto domaćeg proizvoda. To je jednostavno nešto što mi ne možemo da održimo, niti bi trebalo da radimo. I kad se uporedimo sa bilo kojom zemljom u okruženju, vidimo da smo mi ponovo daleko iznad svih ostalih.

Kako odgovarate na primedbu da i u zemljama Evropske unije država daje pomoć preduzećima?

- Da, ali je ona mnogo selektivnija. Tačno se zna kome se daje i zbog čega. Kod nas se troše ogromni iznosi, ali je sistem potpuno netransparentan, izvor sredstava su raznorazne institucije. Mi imamo direktnu podršku iz budžeta, a zatim još i brojne agencije, fondove... A, sa druge strane imamo ogroman broj korisnika. Ako na to dodamo još i neplaćene poreze i doprinose, kao vrstu pomoći određenim preduzećima, slika bi bila još poraznija. Kad ste pomenuli obrazovanje, vaša studija pokazuje da Srbija zapravo izdvaja mnogo novca.

- Ako Srbiju uporedite sa zemljama iz okruženja i sličnih veličina, Bugarskom, Slovačkom, Mađarskom, videćete da mi trošimo jedan odsto BDP-a više od svih njih. Glavni razlog za to jeste veliki broj zaposlenih. Broj dece koja se svake godine upišu u prvi razred osnovne škole stalno opada, a broj zaposlenih stalno raste. Sa druge strane, prosečna zarada u obrazovanju je niska i, što je zanimljivo, u državnom sektoru je mnogo niža nego u privatnom. Mi smo nedavno u razgovorima sa vladom i MMF-om upravo ukazivali na to da u obrazovanju postoji prostor za povećanje zarada, ali i da treba rešiti problem broja škola i zaposlenih u njima. To vuče ukupnu potrošnju.

Koliko je višak zaposlenih?

- U ovom času nemamo precizne informacije, upravo ovih dana se radi na tim analizama. Bolje bi bilo za sve, kao zemlja, kao društvo, da imamo manji broj zaposlenih koji su bolje plaćeni i da se stvarno trude oko te dece. Mi imamo za trećinu veći odnos broja đaka u odnosu na broj profesora u poređenju sa prosekom u najbogatijim zemljama sveta (OECD), ali sigurno nemamo toliko bolje obrazovanu decu koja izlaze iz školskog sistema. Toliko ima neefikasnosti gde god se čovek okrene. Meni je posebno poražavajući podatak da je u Srbiji 40 odsto dece funkcionalno nepismeno u matematici, a 30 odsto dece u čitanju, što znači da ne razumeju ono što pročitaju. To je neverovatno, a tolike pare odoše na obrazovanje. Mi nikada nećemo biti konkurentni sa takvim obrazovnim sistemom. Kada je, međutim, o zdravstvu reč, vi posebno ukazujete na preveliki broj tzv. nemedicinskog osoblja.

- Srbija na zdravstvo u pojedinim godinama troši čak i više od Evropske unije, a svi znamo kako nam izgledaju bolnice, kakav je kvalitet usluga u javnom zdravstvu. Srbija na javno zdravstvo troši šest odsto BDP-a, što je 2-3 odsto BDP-a više nego zemlje sličnog stepena razvoja. Prema našem mišljenju glavi problem je u tome kako se i koliko troši na nabavku lekova i medicinskih proizvoda. Mi smo dali vrlo jednostavnu analizu. Samo promenom načina kupovine lekova i njihovog izbora, pre svega tako što bi se umesto brendiranih kupovali generički lekovi, jer su prvi tri puta skuplji od drugih, moglo bi svake godine da se uštedi četrdesetak miliona evra. Svake godine od tih para može da se napravi četrdesetak škola.

Kada je o broju zaposlenih reč, kao što ste rekli, Srbija ima oko 30 odsto nemedicinskog osoblja, što je dvostruko više nego u zemljama OECD-a. Sa druge strane, kad se pogledaju rezultati našeg zdravstva, procenat dece koja prime vakcinu, procenat tretmana, što opštih što specijalističkih, mi tu i dalje zaostajemo. A trošimo toliki novac. Očigledno je da postoji veliki problem u efikasnosti korišćenja sredstava.

I za socijalnu pomoć odvajamo solidne pare.

- Mi na socijalnu pomoć izdvajamo otprilike koliko i naši susedi. To je otprilike dva odsto BDP-a. Problem kod nas je, međutim, u tome što mi najmanje trošimo na najbolji program, a to je ta finansijska socijalna pomoć, što se nekada zvalo MOP – materijalno obezbeđenje porodice. Mnogo para odlazi na programe koji su veoma loše targetirani ili uopšte nisu targetirani. Evo jedan drastičan primer – borački dodatak. Gotovo dve trećine sredstava iz tog socijalnog programa ide najbogatijem sloju stanovništva.

Dakle, nije toliko bitno da se traži smanjenje ili povećanje ukupne potrošnje za socijalnu pomoć, koliko da se unutar tog sistema malo prekombinuje i prebaci sa jednog programa na drugi. U tom smislu mi smo i predložili da se sredstva sa drugih programa prebace na ovaj za koji sam rekao da je najefikasniji – finansijska pomoć najsiromašnijima.

Kad se sve to pogleda, nameće se utisak da Srbija izdvaja velika sredstva, makar u odnosu na bruto domaći proizvod.

- Naša ekonomija je i dalje na veoma niskom nivou. Mi danas imamo BDP koji je oko 70 odsto onoga iz 1989. godine. To je prilično poražavajući podatak. Imamo veoma mali broj zaposlenih, koji konstantno pada već desetak godina. To su sve činjenice koje nas drže tu gde smo. Za naš nivo razvoja moramo da tražimo uštede. Nemamo prostor da povećamo javnu potrošnju. Sa ovim nivoom dohotka koji imamo moramo samo da vidimo unutar ovih postojećih kategorija gde možemo malo da uštedimo, da prebacimo sa jednog mesta na drugo, nema nam druge.

To je svakako loša vest, ali je dobra vest da ipak ima prostora, možda ne za smanjivanje, nego za racionalizaciju rashoda, odnosno da raspoloživi novac može mnogo bolje da se koristi.

- Sigurno. Ako bi se ostvarile uštede vezane za okončanje privatizacije i restrukturiranje javnih preduzeća, na čemu se radi, onda ta sredstva koja su ranije bila namenjena za subvencije treba iskoristiti da se poboljšaju usluge u obrazovanju, zdravstvu, socijali... I da se fokusira na infrastrukturu. To je takođe jedna od stvari o kojima se kod nas nedovoljno govori, ali mi veoma malo trošimo na kapitalne projekte. Negde oko 2-2,5 odsto BDP-a. Zemlje u okruženju troše otprilike 3,5-4 odsto, a najbrže rastuće zemlje troše dvostruko više od nas. Bez dobre infrastrukture ne možete da očekujete velike investicije, veliki izvoz, veliki tranzit ljudi i robe.

Vi ste na kraju napravili i preciznu računicu koliko ovim dodatnim racionalizacijama može da se smanji fiskalni deficit.

- Mi smo dali procenu za koliko bi minimalno mogli da se povećaju prihodi sa jedne strane, odnosno smanje rashodi sa druge. Suština svega je da uz neke relativno male korekcije deficit može da se smanji za jedan do 1,7 odsto BDP-a svake godine. Moram da naglasim da su to konzervativne procene, dakle efekti koji se mogu postići bez nekog prevelikog napora.

To je ogroman novac, jedan odsto BDP-a je 40 milijardi dinara.

- Ono što je nama nakon rada na ovoj studiji bio glavni utisak, to je da ima toliko mnogo prostora da se dodatno uštedi i da se lako obori deficit i da se lako obara javni dug. U principu, hteli smo da izađemo sa jednom ohrabrujućom pričom i da malo Vladu inspirišemo na pronalaženje novih mogućnosti za uštede i racionalizaciju javnih finansija.

Jer to vodi i smanjenju javnog duga?

- Ukoliko bi se MMF-ov program primenio do 2020. javni dug bi sa sadašnjih 74-75 odsto pao na 71 odsto BDP-a. Javni dug treba da počne da pada od 2016. godine. Ako bi se sprovele mere koje mi predlažemo u studiji, javni dug bi pao na 66 odsto BDP-a u 2020. godini. Ako se ne bi poštovao MMF-ov program, dug raste do čak 101 odsto BDP-a. To su varijante koje ima Srbija. Zašto je ovo bitno? To na prvi pogled deluje malo apstraktno, ali je zapravo važno da javni dug počne da pada. Zato što javni dug košta. Mi na kamate godišnje dajemo milijardu i sto miliona evra. To je vrednost jednog autoputa, koridora 10, recimo.

Kako je Vlada reagovala na vaše nalaze?

- U tri veoma bitne oblasti se već radi, što uz neku našu pomoć i sugestiju, a što sama Vlada. Prvo, zaista se radi na reformi poreske uprave, oni već sprovode svoj plan transformacije i već se trude da neke stvari poboljšaju da bi povećali naplatu poreza. U Ministarstvu zdravlja smo već razgovarali o promeni nabavke lekova. I, konačno, ozbiljno se radi na rešavanju sudbine svih takozvanih neprivatnih preduzeća. Možda se to nije videlo u budžetu za ovu godinu, ali će se već u 2016. to osetiti.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

13 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Sprema se "apokalipsa"

Razvoj veštačke inteligencije (AI) bi mogao da dovede do ukidanja skoro osam miliona radnih mesta u Velikoj Britaniji.

15:36

27.3.2024.

22 h

Podeli: