Stalno na vlast dolaze novi gladni

Zoran Drakulić, za jedne tajkun, šta god to značilo, jer je novac sticao u inostranstvu, za druge jedan od najvisprenijih biznismena ne samo Srbije, nego i bivše Jugoslavije, sigurno je čovek kome se ne može osporiti ni ogromno znanje, ni isto toliko međunarodno poslovno iskustvo. Neki kažu da je „njemu bilo lako“ da sa mesta finansijskog direktora tadašnjeg giganta Geneksa započne privatni biznis, a drugi opet smatraju da su takvu šansu imali mnogi, a samo su je najsposobniji iskoristili. Navodno je rekao da „njegova noga neće kročiti u Srbiju dok je Milošević na Dedinju“ i obećanje je ispunio. Podržavao je Vojislava Koštunicu i DSS, bio kandidat za gradonačelnika Beograda, ali se na kraju razočarao i napustio politiku. Dok su se na početku krize svi ovdašnji biznismeni nekontrolisano širili i zaduživali, on je deo svog biznisa prodao. Nema dlaku na jeziku i ko je spreman da sasluša, može štošta i da čuje. Prema vlasti je kritičan, ali bi ipak pomogao i to, kaže u trazgovoru za "Novu ekonomiju", volonterski, u interesu države, jer je sve poslove u životu završio. Ali niko ništa ne pita, jer ljudi kad dođu na vlast, odmah sve znaju.

Fokus

Izvor: Biljana Stepanoviæ

Četvrtak, 18.06.2015.

09:40

Default images
Foto: Nova ekonomija

- Dosta su protivrečne prognoze o kretanju ekonomske situacije u ovoj, a i u sledećoj godini. Dok MMF prognozira pad BDP-a od 0,5 odsto, premijer smatra da su pogrešili i da nam sledi privredni rast. Kakav je vaš utisak sa stanovišta čoveka iz privrede?

Ne vidim ništa dobro. Sve priče da nam ide dobro na bazi punjenja budžeta u prva tri meseca ne daju realnu sliku u kakvom stanju je privreda. Mislim da je u katastrofalnom stanju i nikada, izuzimajući ono vreme sankcija, nismo imali ovakvu situaciju. Iz onoga što sam čuo, naročito od ministra ekonomije, nisam čuo nijednu meru koja govori u prilog tome da će nam biti bolje. Para nema, a privredu ne možemo da pokrenemo bez para. Moramo nešto da učinimo da pokrenemo mala i srednja preduzeća, koja su i najfleksibilnija, da bismo pokrenuli i ostali deo privrede. Toga jednostavno danas nema. Sa druge strane, smanjenje plata i penzija će se sigurno odraziti na potrošnju i to je mera koju ja nikad ne bih preduzeo. Pre bih ugasio i Smederevo i Rafineriju Pančevo, nego što bih ovo uradio. Sukcesivno bih smanjivao administraciju, pod uslovom aktiviranja privrede.

- Smanjenje plata i penzija možemo da shvatimo kao gašenje požara, ako nam smanjenje deficita budžeta treba odmah. Zadužili smo se za ove dve i po godine sedam milijardi evra, prodajemo šta se može prodati. Koja je druga mera bila na raspolaganju?

Imamo primer Grčke. Oni su sproveli slično stezanje kaiša, smanjenje plata i penzija, i do čega je to dovelo? Do pada društvenog proizvoda od čak 20 odsto. To će i nama da se desi. Ja mislim da je i premijer već signalizirao da je to bila greška. Samim tim što već najavljuje da će podizati plate i penzije, verovatno ima pokazatelje koji to govore. Plate i penzije su već bile dosta niske. Mi moramo da radimo suprotno, da ih podignemo na viši nivo, da bismo podstakli potrošnju. Nemamo mi tržište za dobar deo svojih proizvoda. Sa jedne strane smo se neobjašnjivo otvorili prema Evropi, čime je domaća privreda sve manje konkurentna, a sa druge smo smanjili domaće tržište za naše proizvođače. I to je loše. Moramo da se okrenemo proizvodnji, da pokrenemo sve što se može pokrenuti, a ima toga.

- Na koji način?

Imate danas veliki broj firmi koje bi mogle da rade, ali ne mogu da nose nagomilane dugove iz prošlosti. Kada bi se rešile tih dugova, one bi mogle da rade. Evo, na primer, Sevojno, koje je bilo kod mene u grupi, moglo bi godišnje da napravi profit od 10 miliona evra i da podigne proizvodnju duplo, da bude drugi ili treći najveći izvoznik, ali ne može da nosi 40 miliona duga iz prošlosti. A takvih preduzeća imate koliko hoćete u Srbiji. Dakle, moramo da vidimo šta će da se radi sa tim firmama koje kod banaka imaju loš rejting jer imaju veliki nagomilani dug, ne mogu da se zaduže i imaju visoke kamate. Dakle, država i međunarodne finansijske institucije treba da se dogovore šta da rade sa tim dugovima koji se ne vraćaju bankama. Država mora da bude inicijator i to mora hitno da se uradi. To je ključni problem u ovom trenutku u srpskoj privredi.
Foto: Nova ekonomija
- Sad treba da počne skeniranje banaka, ali postoje bojazni da je nivo problematičnih kredita znatno premašio 30 odsto...

Jeste, čak imate banaka, i to poznatih, sa 50 odsto problematičnih kredita. To mora da se reši i zbog banaka i zbog firmi.

- Kako se, po vašem mišljenju, dogodilo da od privatizacije bankarskog sektora zaradimo 700-800 miliona evra, a da ove četiri državne banke, na čelu sa Agrobankom, naprave gubitke od milijardu evra?

Svaka partija je imala svog miljenika. Kako neka firma može da se zaduži 400 miliona evra? To ne može normalna banka da da. Kad ja uđem u banku, oni me skeniraju, gledaju istoriju, ja nemam nevraćen kredit u svojoj istoriji. A dođe neki Bogićević i odmah dobije 400 miliona. Kako? Da se ne zavaravamo, i sad imamo nove Bogićeviće.

- To i jeste problem, kako sad banke da daju nove kredite kad ni sa ovima koje su dale ne znaju šta da rade?

Moraju tih problematičnih kredita hitno da se reše, nema dalje odlaganja. Drugo rešenje je da onim firmama koje bi mogle uspešno da rade, država pomogne i osigura te kredite kad nema drugih rešenja, inače će sve da stane.

- Ali kad god se to u prošlosti radilo, nije se dobro završilo po državu.

Zavisi kako se radi. Treba da dođu profesionalci, da to rade onako kako se radi u svetu, a ne da se naprave nove dubioze. Banke moraju da se nateraju da se oslobode loših kredita. To je Narodna banka davno morala da reši.

- Kako?

Pa prvo, mora da natera banke da te problematične kredite prodaju. Vi ako danas dođete u banku i hoćete da kupite njen kredit uz popust, banku to košta, što je nonsens. Umesto da stimuliše banke da prodaju loše plasmane, Narodna banka ih destimuliše dodatnim porezima. I onda banke nenaplative kredite vode u knjigama kao naplative. Osim toga, ima mnogo banaka za ovo malo tržište, treba da se ukrupne. Pričamo o svačemu, a ja nisam čuo nikakav plan kako će privreda da krene dalje. Pitao sam ministra privrede na jednom zatvorenom skupu koje su to mere, ko će pokrenuti privredu, ako nema novca predviđenog u budžetu.

- Ali svakog dana slušamo o stranim investicijama koje će doći u Srbiju.

Strane investicije mogu da dođu u ovom trenutku u Srbiju samo politički ili uz ogromne subvencije. Bez domaćih privrednika nema pokretanja privrede, niti stranih investicija. Nikada naša firma na strana tržišta nije ulazila sama, uvek je tražila dobrog lokalnog patrtnera. To vam je sigurnost za uspešno poslovanje. Tako rade i stranci. Tako rade i fondovi, neće oni da ulažu više od 20 do 30 odsto u neki posao, niti hoće da budu većinski vlasnici. I to je suština. Jednostavno, mi nemamo dobar ambijent. Domaći privrednici su se opekli više puta. Nemački ambasador na jednom ručku kaže – treba srpski privrednici da pokrenu privredu. Ja sam ga onda pitao – koji srpski privrednici? Mi smo ovde na lošem glasu, okarakterisani kao pljačkaši. Dakle, prvo mora da se promeni ambijent. Drugo, mi svi radimo sa umanjenim kapacitetom. Neće više niko da se zaleće. Toliko smo se puta opekli da svako ko je zaradio neki kapital, ovde ili u inostranstvu, bolje mu je da čeka nego da ulazi u novu avanturu, jer to može skupo da ga košta. Umesto da radimo sa 100 posto kapaciteta, da nam je premijer rekao – ti si Drakuliću zadužen za ovaj deo, ti Miškoviću za drugi, ti Beko za treći...
Foto: Nova ekonomija
- Pa da li vam je nudio da vodite velika državna i javna preduzeća gubitaše...

Čekajte, je li se ponudio Beko da vodi Železnice i šta je bilo? Onda se pojavio neki pametniji i sposobniji od njega da vodi Železnice. Znate šta, dosta je više te partijske države. Dok god tako bude, ovde nema sreće. Moraju pravi ljudi da se postave na prava mesta, a ne da uvek dođe neko novi i onda počinje nova raspodela javnih preduzeća, a mi znamo zašto se to radi.

- Vi tvrdite da su domaći krupni biznismeni na lošem glasu, ali i da su se oni sami opekli sto puta. Kako tu protivrečnost sad da tumačimo?

Izvinite, u kojoj zemlji se biznismenu takvog nivoa sudi za to za šta se sudi Miškoviću? Nije to kriminalno delo zbog koga bi neko sedeo u zatvoru godinu dana. Šta god o njemu mislili, ne možete tako da se ponašate. Ja se slažem, svi koji su umešani u kriminal treba da odgovaraju, ali ne možete vi politički da sudite bilo kome.

- A Vi smatrate da je to samo politički?

Hm...hajde da vidimo kako će to da se završi.

- Mislite, nema logike da se njemu sudi za kršenje zakona, kad je on i diktirao kako će zakoni da se napišu, pa nije imao potrebe da ih krši?

To je sad druga priča, treba postaviti pitanje zašto su to političari dozvoljavali. Ja govorim o tome da nekome ko je zapošljavao toliko ljudi možete reći da se ne meša više u politiku, ali ga ne možete kažnjavati na taj način. Mišković očigledno ima talenat za posao. Nemamo mi sto Drakulića, Miškovića, Kostića, Beka... ti ljudi treba da se iskoriste na pametan način, pogotovu u ovakvoj ekonomiji koja je katastrofalna. Zašto se, na primer, taj „Beograd na vodi“ nije gradio u Luci Beograd, kad projekat postoji toliko godina? Nama treba da dođu neki belosvetski biznismeni da grade ovde i verovatno ga neće izgraditi, a ne mogu naši ljudi da grade. Da naši grade bar bi se znalo ko šta gradi i koliko ulaže.

- Oko „Beograda na vodi“ su tolike kontroverze kao valjda ni oko čega drugog, da izgleda kao da je vlast vezala i sopstvenu sudbinu za taj projekat. Zašto mislite da se to događa?

Kada srpski privrednik hoće nešto da radi, onda je to lopovluk. Kada dođu ljudi sa strane i prave se nekakvi ugovori u koje nemamo uvid, onda je to u redu. Pa ne može tako da se radi, moramo bar da imamo jednak tretman. A inače, ko će danas to toliko da izgradi, ko će da potroši tolike pare? Samo neki mađioničar. U Srbiji, u situaciji u kakvoj se sada nalazi, mora da može sve, samo ako neko stvarno hoće nešto da radi i ako je to realno. Posebno u situaciji kada nam treba posao i kada treba da zaposlimo armiju ovih nezaposlenih ljudi.

- A mislite da ima kupaca za te stanove? To sigurno nisu ovi sa platama i penzijama.

Ma nemamo za to kupaca. Možete da napravite jedan šoping centar i to je to. Ove stanove, koji ne mogu da budu ispod 3.000 evra kvadrat, ko će da kupi? Onaj mali broj ljudi koji ima para za to, oni već imaju stanove. Možda će neko i da kupi, ali to je vrlo mali broj. Niti će u Srbiju doći stranci da kupuju stanove.

- Veliki broj krupnih biznismena je zapravo u velikim problemima. Da li su se oni preinvestirali zbog loše procene, ili su bili alavi, kako su uopšte došli do ivice propasti?

Bio je jedan kratki period pre 2008. godine, kad ste mogli da se zadužite kako hoćete, kad su vas banke jurile da vam daju kredite. Ja sam lepo rekao u februaru 2009. šta će se desiti i niko mi nije verovao. Prvo, da kriza ne može kratko da traje, već da računamo na duži period, to je bilo toliko jasno. A drugo, da se što pre treba oslobađati dugova, što nije naišlo na odobravanje. Sad mi kažu – zašto te nismo slušali. Eto, mi smo prodali deo biznisa i danas smo kompanija bez dugova, iako manja, ali ja mirno spavam. A ovi sa ogromnim dugovima moraju da vide šta će, kao i banke koje su im dale kredite. - Sećam se da su vam se neki i smejali te 2009. godine kad ste rekli da ne spavate zbog dugova.

Pa jesu.

- Ali neki kažu da nije tolika mudrost shvatiti kad treba da prodate biznis, nego da uspete da nađete kupca.

Pa dobro, i to treba znati.

- Sa stanovišta vašeg iskustva i znanja, da li biste kupili neko od preduzeća u restrukturiranju koja će uskoro da budu ponuđena na prodaju?

Verovatno ne bih. Te firme koje se prodaju uopšte ne moraju da se bave delatnošću kojom su se dosad bavile. Neke od njih imaju infrastrukturu koju je moguće iskoristiti na drugi način. Tu je isto država veoma nefleksibilna. Mi smo, na primer, tražili jedan konkretan prostor u kome bismo otvorili proizvodnju i zaposlili 70-80 ljudi. Ali uopšte nema sluha, vi nemate sa kim ni da razgovarate. A ta fabrika stoji prazna deset godina. I ne samo ta, nego je još nekoliko takvih praznih prostora u istom mestu. Svuda imate neki problem. Ili traže neke neverovatne sume, umesto da bar daju u zakup za neku minimalnu sumu, pa da zaposlite ljude, plaćate poreze, zaposlite još podizvođača. Mislim da su danas svi u strahu. Kad odete u neku agenciju, instituciju, svi su u strahu. Niko ne sme samostalno da donese nikakvu odluku, da pokrene inicijativu, da ne pogreši pa da ispadne da je jeftino prodao Drakuliću.

- Argument posle privatizacije je bio da je srpska privreda rasprodata budzašto, pa jedni govore da se namerno obaraju cene da „neko“ kupi jeftino, a drugi tvrde da su cene propalih preduzeća besmisleno visoke.

Da je srpska privreda prodata budzašto danas bismo uživali u blagodetima takve privatizacije, jer bi privreda uspešno radila, a to nije slučaj. Evo imate primer Jugoeksporta na Trgu republike koji je prodavan sedam puta. Ko će da plati 50 miliona evra za zgradu u Beogradu? Pa kada će to da mu se vrati? Nikad. Morate prvo tržište da pokrenete, pa onda da pričate o cenama. U okviru Jugoeksporta, pored naše poslovne zgrade ima garaža koju mi hoćemo da kupimo, pet godina stoji prazna, ali ne može, nemate s kim da pričate. Ne možete čak ni u zakup da je uzmete!

- A da nije problem to što državu vode ljudi koji nikad nisu dinar zaradili na otvorenom tržištu, da steknu predstavu šta znači tržište?

Glavni problem u Srbiji je veliko neznanje. Na svakom mestu. Dva ključna ministarstva, pored Ministarstva finansija, jesu privrede i poljoprivrede. Tu treba da dovedemo najbolje što postoji u Srbiji. Da li smo doveli najbolje, ili smo doveli političke kadrove? Doveli smo političke kadrove. Treba da dođu kompetentni ljudi koji znaju šta treba preduzeti u ovako teškoj situaciji. Tvrdim da sa postojećim resursima možemo da budemo srednje razvijena zemlja. Danas imamo milion hektara neobrađene zemlje. To nigde u svetu nema. Vlasnike treba prve godine kazniti što je ne obrađuju, a druge godine, ako se to ponovi, otkupiti tu zemlju po povoljnoj ceni. Imamo danas u Srbiji 35-40 posto šuma koje su van tržišta. Dobrim delom to drže ljudi koji ne žive u Srbiji. I njih treba kazniti zbog neeksploatacije šuma. Imamo domaću bioenergiju koja može da zameni milion tona uvozne nafte. Mi izvozimo 60 odsto naše proizvodnje peleta, a država uvozi skuplje energente. Pa da li to ima smisla? Škole, bolnice, vrtići greju se na ugalj, lož ulje i struju, što je ili ekološki neprihvatljivo ili skupo. Sto puta smo predlagali da se to zameni biomasom, domaćim proizvodom koji je jeftiniji. Suština je, pored povećanja izvoza, i supstituisati uvoz domaćim proizvodima. - Iz svega ovoga opet proizlazi da je naš najveći problem neznanje.

Neznanje, nekompetentnost, jedna opšta otimačina koja traje i nema tome kraja. Stalno na vlast dođu novi „gladni“ kojima sve treba.

- Evo sad je za Železaru Smederevo angažovan strani profesionalni menadžment koji treba da je od gubitaša preokrene u dobitnika.

Kao prvo, Srbija ne može da proizvodi čelik profitabilno i to su priče za malu decu. Iza toga opet stoji otimačina i politika. Kredibilitet te dvojice ljudi koji su dobili da vode Železaru je poznat... A osim toga, da li je neko proverio ko je „naš“ čovek direktor Železare, odakle je došao i kakva mu je poslovna istorija? A ko će da odgovara ako za godinu dana oni kažu – nema profita, nema para. Trebalo je odmah to zatvoriti i tih pet hiljada ljudi obezbediti sa po četiri hektara zemlje i dati im subvencije tri godine dok ne poraste to što bi posadili, pa u krajnjem slučaju neka kupi država tu hranu koju proizvedu, da nahrani vojsku i policiju, A prodavala bi se i u našim marketima. Ja vam odgovorno tvrdim da to ne može da radi i ne znam kako je KPMG mogao da kaže da će Železara da radi profitabilno. Prvo, mi nemamo nijednu sirovinu, drugo, logistika je skupa, u ovom trenutku maltene više nas košta logistika nego sama ruda gvožđa.

- A sa druge strane, prodajemo Telekom. Kako je jedan naš poznati profesor opisao, prodajemo tehnologiju 21. veka da sačuvamo tehnologiju 19. veka. A drugi naš sagovornik tvrdi da se odvija svetska tehnološka revolucija koje mi nismo ni svesni.

Mi se hvatamo za slamku. Šta možemo da prodamo – Aerodrom, Telekom, EPS i nema više.

- Jedan od argumenata je da za Telekom ne možemo da nađemo dobar menadžment.

Naravno da možemo da nađemo dobar menadžment ako hoćemo. Imate u svetu danas ljude sa znanjem i iskustvom, platite ih i dovedete. Ali, onda država nema više upliva, ne može da kaže - dajte ovoliko za taj i taj klub, deset miliona daj ovamo, 15 daj onamo. Suština je da se prati tehnološki razvoj, a to znači da imate profitabilne kompanije koje će da ulažu u razvoj, a ne da se daje sve u budžet.

- I šta je onda izlaz?

Da pokrenemo sve kapacitete koje imamo. Naša poljoprivreda može da proizvodi četiri puta više. Mi prodajemo sirovine, pšenicu, maline, ne pravimo čak ni poluproizvode. Sa druge strane, ubiće nas Evropa, tamo je takav tehnološki razvoj sa kojim mi ne možemo da se borimo. Dakle, energetika, poljoprivreda, može to da se pokrene. Mi treba da idemo prema Evropskoj uniji, ali ne po svaku cenu. Ima tu dosta dobrih stvari. Pre svega da nam pročiste te naše zakone, da nas dovedu u red. Makar i to samo postigli i ne ušli u Evropu, to je veliki napredak. Mi to sami očigledno ne umemo i potrebna nam je pomoć. Nas Evropa sada košta zbog smanjenih carina, a time smo doveli u podređen položaj našu proizvodnju.

- Smanjenje carina nam Evropa tada nije ni tražila, sama je jedna od prethodnih vlada sa tim istrčala.

Ali može da se uradi revizija. Po tom sporazumu 2017. godine svako može slobodno da kupi naše poljoprivredno zemljište, a to nema nigde. Dakle, ako ljudi na vlasti hoće da sačuvaju ovu Srbiju, to sam i Tadiću govorio, krajnje je vreme da dođu profesionalci koji su spremni da se žrtvuju četiri-pet godina da odrade posao, da krenemo napred, pa posle neka se oni igraju svojih partijskih igara.

- A imamo li mi profesionalce spremne da zabatale svoj posao da se četiri-pet godina žrtvuju za državu?

Imamo. Mi živimo ovde, treba da nam tu žive unuci. Ja sam, na primer, zaradio dovoljno para, nemam više taj poriv. Sigurno ne želim da pljačkam ovu državu! Kad sam to video u partiji u kojoj sam bio, odmah smo se posvađali i razišli. Ja hoću da radim za svojih 2, 5 ili 7 posto, ne treba da uzmem 50 posto. Imate ljude koji su završili sve poslove u životu. I sada bi pomogli državi bez ikakve nadoknade i ličnog interesa.

- E, to je malo verovatno.

Znate li kako se uzdigla Južna Koreja? Ona je imala najveću moguću korupciju. A onda je, posle vojne pobune, general Park pozvao najveće privrednike, celokupnu imovinu im stavio pod hipoteku i rekao im – od sad vi radite za državu, podelio im ko je za šta zadužen i poslao ih da rade. Onda su oni za nekoliko godina podigli svoje sektore, rešili problem korupcije i započeo je industrijski i ekonomski rast. Tada im je skinuo hipoteke, dao im akcije u firmama i sad imate Južnu Koreju kakvu imate. To je bilo u interesu države. Nema tu mesta za partijske kadrove.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

63 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Sprema se "apokalipsa"

Razvoj veštačke inteligencije (AI) bi mogao da dovede do ukidanja skoro osam miliona radnih mesta u Velikoj Britaniji.

15:36

27.3.2024.

1 d

Podeli: