Gligorov: Bez panike, kriza je rešiva

Razmere sadašnje finanansijske krize su veće nego obično, ali teško da se može govoriti o kraju liberalnog kapitalizma. Što se tiče jugoistočne Evrope, postoje problemi u Hrvatskoj, Srbiji, Bugarskoj, Rumuniji, verovatno i u ostalim zemljama. I to je prostor koji ekonomski nije bitan za svet, ali jeste sam za sebe. Tu može doći do poteškoća, ako ne bude dovoljnog finansiranja iz inostranstva, mogla bi se pojaviti kriza slična ili gora od one u bivšoj Jugoslaviji na početku 80-ih. Onda bi bilo teško održati socijalnu i političku stabilnost u tim relativno osetljivim državama, kaže ekonomski analitičar Vladmir Gligorov, sa Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije.

Fokus

Izvor: Ahmed Salihbegoviæ

Ponedeljak, 06.10.2008.

15:21

Default images

Jesu li preterane tvrdnje da ovo stanje na berzama znači kraj liberalnog kapitalizma i uopšte kapitalizma kakav poznajemo?

Ne bih rekao da se radi o tome. Reč je o krizi finansijskog sistema, nešto većoj nego obično, ali nije to nešto što nismo viđali. O uzrocima se može raspravljati, ali posledice nisu revolucija kakva bi bila napuštanje kapitalizma. Radi se o tome da je finansijski nužno osnažiti taj sektor. Prvo uz pomoć poreskih obveznika, a posle bi se stvari vratile u normalu, s tim što bi došlo do promene u načinu na koji je regulisan taj sektor. Još nije izvesno kako će taj novi sistem regulacije izgledati.

Neki ukazuju na depresiju 1929. - 1933. koja je u SAD dovela do Ruzveltovog Nju dila, ali je u Nemačkoj produbila krizu, te odvukla Evropu i svet u rat.

Rekao bih da će se u Americi pojaviti opasnost socijalnih trzavica ili nepovoljnih političkih kretanja ako se kriza ispravno ne reši. No, razlika između sadašnje situacije i one iz 1929. to je što su sada državni i javni sektor znatno veći, a veća je i sklonost državnih vlasti da učestvuju u rešavanju problema. Zato mi se čini kako su rizici da se ondašnji događaji ponove relativno mali.

U Americi je osetljivost na poremećaje na tržištu rada velika pa ako zbog ove finansijske krize dođe do recesije, može doći i do veće državne intervencije u obliku većih javnih izdataka, pre svega, deficitarnim finansiranjem. Znači, reč je o kejnzijanski pristup rešavanju problema realne ekonomije.

U Evropskoj Uniji i njenim članicama problem je drugačiji i ako dođe do ozbiljnijih potresa u njoj, ugrozila bi se njena stabilnost i to je izazov za koji nema presedana. Ne znamo kako bi se EU ponašala - veliko je pitanje bi li tih 27 zemalja, koje se teško dogovaraju, postigle dogovor oko operacije slične ovoj u SAD-u.
Moguće je da do toga neće ni doći, što uveliko zavisi od toga koliko će biti odlučna intervencija u Americi. Ako ne bude odlučna ili uspešna, može se pojaviti recesija u Evropi, problem održanja evra u evrozoni, problem visokih stopa nezaposlenosti u nekim zemljama i pritisak za drugačija rešenja, socijalizaciju preduzeća i rizika. To može postati problem, ali još nema indikacija da su ti rizici veliki. Kada je reč o zemljama na rubu EU, ima problema u baltičkim zemljama, ali to nije presudno.

Što se tiče jugoistočne Evrope, postoje problemi u Hrvatskoj, Srbiji, Bugarskoj, Rumuniji, verovatno i u ostalim zemljama. I to je prostor koji ekonomski nije bitan za svet, ali jeste sam za sebe. Tu može doći do poteškoća, ako ne bude dovoljnog finansiranja iz inostranstva, mogla bi se pojaviti kriza slična ili gora od one u bivšoj Jugoslaviji na početku 80-ih. Onda bi bilo teško održati socijalnu i političku stabilnost u tim relativno osetljivim državama.

Kada je reč o velikim zemljama - Rusiji, Indiji, Kini - svaka je zaseban slučaj. Sudbina Kine vezana je uz SAD i važno je da Amerika odgovarajuće reši problem kako ne bi došlo do destabilizacije u Kini, koja bi tada izgubila američko tržište i jako mnogo novca koji je uložila u SAD-u. Indija je relativno zatvorena ekonomija i tamo kriza nije takva. Rusija, kao i druge izvoznice nafte i plina, zavisi od cene tih energenata - ako dođe do svetske recesije, pala bi njihova cena, pa i cena sirovina, metala i tako redom.

Tako bi se pojavio problem održivosti ruske privrede, s obzirom na to da ona zavisi od te zarade, najviše od nafte i plina. A sve su to zemlje s krhkim političkim sistemima i ravnotežama, te bi ekonomska kriza u njima mogla dovesti do političke nestabilnosti. Javljaju se i problemi s obzirom na nerešena pitanja njihove sigurnosti, naoružanja itd.
Opasnosti za globalnu političku stabilnost i ravnotežu postoje. Ključno je održanje stabilnosti u Evropi: ako se ona očuva, sve drugo možda i nije periferno, ali ni uporedivo s predvorjem II svetskog rata.

Može li kriza poverenja u finansijski kapitalizam i vraćanje fizičkoj ekonomiji, na primer u EU, dovesti do toga da se zbog vlastite nezavisnosti preispita raspodela sektora u kojem Francuska održava jaku poljoprivredu, Nemačka donekle industriju, a u kojem se Britanija preusmerila na usluge, od hi-techa, preko turizma do bankarstva, što joj je donelo neke prednosti, ali je sada može oslabiti?

U Britaniji se javljaju i suprotni glasovi. Čitam članak Williama Buitera, uticajnog blogera koji je bio član monetarnog odbora Engleske banke, visoko u EBRD-u, konsultant je Goldman Sachsa. Njegov je predlog da Britanija napusti funtu i priđe evru, što je dobra ideja. Za Britaniju je to način da se stavi pod kišobran stabilnije valute i pod režim kamatnih stopa nižih od onih koje mora imati dok je izdvojena. Sumnjam da je to izvodivo, ali hoću reći da ekonomski nacionalizam i protekcionizam nisu prvo što se čuje u Britaniji.

Povratak ili promena strukture tamo zavisi od toga koliko će se produbiti sadašnja slabost funte - u tom bi se slučaju isplatila reindustrijalizacija, što bi bilo lakše izvodivo nego povratak poljoprivredi. Ako bi rad postao jeftiniji, više bi se isplatilo ulagati u, na primer, Britaniju nego u Irsku, kao što je bilo do sad.

Sada je u toku reindustrijalizacija Sjedinjenih Država, gde je industrija nestajala, ali se obnavlja jer je dolar slab, što vodi rastu izvoza i boljem položaju onih država u SAD-u koje su i u izvoznom smislu zadržale industriju. Problem evrozone druge je vrste - da zemlje kao što je Italija, a moguće i Francuska, koje nemaju mogućnost da osiguraju konkurentnost drugačije nego devalvacijom, dođu na ideju da napuste evrozonu.

Tih je zahteva i pre bilo u Italiji, kada su na vlasti bili isti premijer (Silvio Berlusconi), stranka, a mislim i isti ministar finansija kao i sada. To bi ugrozilo stabilnost u Evropi. Mislim da će taj rizik biti dovoljan da do toga ipak ne dođe.
Ironično govoreći, u SAD-u se sada morate koristiti državom kako biste vratili tržište kada je reč o finansijskim instrumentima koji su trenutno nelikvidni i ne mogu naći kupca. Traži se način na koji bi ministarstvo finansija, federalne rezerve (Fed, središnja banka) i ostale državne poluge obnovili delovanje tržišta a da ga ne zamene strukturom državnog finansiranja. Niko tu drugu opciju ne predlaže, koliko vidim. Čim se postavi pitanje kako odrediti cene čak i nelikvidnih vrednosnih papira, odmah se posegne za tržištem. Naprosto, drugog efikasnog načina nema.

Važan je izgled savremene regulacije privrede, posebno s obzirom na globalno tržište koje neće nestati, barem se valja nadati da neće, jer bismo inače zapali u situaciju sličnu onoj pred II svetski rat, kada je protekcionizam dao najveći doprinos rastu carinskih i drugih barijera i spirali zatvorenog kruga.

Za Džordža Buša i njegov najuži krug kritičari tvrde da su ekonomske stručnjake slušali malo kao i vojne ili obaveštajne u na primer slučaju Iraka. Može li se toj vladi verovati kad tvrdi da neće loše upravljati ovim rekordnim paketom hitne pomoći od oko 700 milijardi dolara? Kako će se to odraziti na sledeću vladu, uključujući posrnule međunarodne trgovinske pregovore?

Već je jasno da je ova administracija najgora vlada u istoriji SAD-a. Neko vreme se govorilo: u redu, Irak postoji, ali bar ekonomija funkcioniše, no sada je očito da je sve to bilo pogrešno. U ovom je trenutku ta administracija irelevantna u bilo čemu. Vidite da Bush mora organizovati sastanke s predsedničkim kandidatima da bi ojačao autoritet svoje vlasti i izvršio pritisak na Kongres, čija je reputacija sada takođe loša.
Problem je to što je i centralna banka dosta izgubila na autoritetu. Najpre zbog toga što je njen donedavni šef Greenspan okrivljen zbog politike niskih kamatnih stopa te ‘lakog novca’ dugi niz godina, što je bio doprinos svemu ovome, a zatim i zbog nesnalaženja njegova naslednika Bernankea - otkad je došao na čelo Feda, više je puta menjao tečaj levo-desno, gore-dole.

I u ovim se pregovorima pokazalo da je neznatan autoritet koji pred Kongresom uživa Bernanke, a i ministar finansija Paulson, koji je do juče tvrdio kako je kriza prošla i da sledi oporavak, da bi se sada celi sistem našao pred smrtnim ropcem. Kada se toj smesi loših vesti i slabih kredibiliteta doda to da se sve događa na vrhuncu izborne kampanje, kojom kandidati za Belu kuću i za Kongres žele pridobiti što više glasova, to nije dobar ambijent za ostvarivanje dobrih rezultata.

Ipak je sretna okolnost to što se rešenje gotovo nameće samo, pa ako se nešto dramatično glupo ne dogodi, nije nemoguće doći do paketa koji će povoljno delovati na stabilnost finansijskog tržišta jer je jasno što treba učiniti. Postoji skup dugova koji su nenaplativi i mora ih se imobilisati tako da ih država otkupi i stavi u neki fond. Kada dođe do oporavka, treba početi s prodajom po ceni koju se bude mogla postići. Drugo je dokapitalizacija finansijskog sistema.

Još treba razjasniti ko i kako, tako da banke i ono što preostane od tog sistema opet budu sposobni da kreditiraju pod normalnim uslovima. Ta akcija s dve strane trebalo bi da reši taj problem i to nije nešto što se pre nije radilo te bi zato trebalo biti izvodivo. Naravno, moguće su i gluposti, kakve smo već videli.

Sledeći je problem saniranje realne privrede - može se očekivati spor oko toga je li potreban fiskalni stimulans. Ako pobede demokrati, on će biti na dnevnom redu. To znači da će država stimulisati ulaganje u infrastrukturu, povećati izdatke za zdravstvenu i uopšte za socijalnu zaštitu i tako redom. To će biti podsticaj za američku privredu, ali to su i troškovi koje će porezni obveznik morati da plati jednom. Onda bi to bio realan trošak koji će se ogledati i u nižoj stopi rasta u prelaznom razdoblju.
Sledi bitka oko toga šta, kako i kada regulisati u finansijskom sistemu, na tržištu rada, za položaj SAD-a u međunarodnoj trgovini, rundu pregovora vezanu uz GATT i liberalizaciju trgovine u svetu. U ovom trenutku to nije popularno u SAD-u, ali to će slediti i posledica će krize biti shvatanje da Amerika ne može delovati unilateralno, ne samo u spoljnoj i vojnoj nego i u ekonomskoj politici.

Mora se preduzeti i inicijativa za uspostavljanje boljeg sistema i kada je reč o trgovini i finansijskim tržištima u svetu. To će potrajati. U svemu bi EU, ako ne upadne u ozbiljnu krizu i ako iz ovoga izađe ojačana, mogla imati veći uticaj, kao i preostali, sve važniji deo sveta. Neizvesno je jesu li ti koji vladaju Amerikom sposobni ispravno napraviti prvi korak. Mislim da su šanse 50:50.

S obzirom na to koliko se to odražava na obične ljude, šta im se može savetovati i jesu li u pravu oni koji traže manje zaduživanja i više štednje?

Iskreno, u ovim okolnostima nije dobro podsticati preteranu štednju jer sledeći učenje Kejnza, to bi bio recept za recesiju. Mislim da je važno da se ne reaguje panično, okolnosti još nisu takve nigde u Evropi, pa ni u Hrvatskoj. Od izuzetnog je značaja da se izvrši pritisak na vlast, recimo, da počne razmišljati o reformama. Ne mislim pri tom na nešto preko noći, ne radi se o šok-terapiji, ali trebalo bi postojati neka strateška ideja kada je reč o tzv. relativnim cenama – kursu, kamatama, platama itd. - pa i kada su u pitanju industrijska struktura, konkurentnost privrede i slično, jer je rizik u svetu povećan i država bi na to trebalo da reaguje reformama.

U suprotnom će ljudi smanjivati potrošnju i povećavati štednju i to će delovati deflatorno, voditi manjem privrednom rastu, a onda se problemi komplikuju, niži rast opterećuje javne prihode, time i javne rashode. To je problem i za zapošljavanje i svaki ekonomski zahvat jer su otpori i neizvesnost jači.

Mislim da vlade sada treba strateški da razmišljaju kako da izbegnu ili ublaže deflatorne i regresivne efekte ponašanja domaćinstava i poslovnih ljudi.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

29 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Puca prijateljstvo: Kina okreće leđa Rusiji?

Kineski izvoz u Rusiju opao je u martu, prvi put od sredine 2022. godine, zbog sve većih pretnji Vašingtona da će uvesti sankcije Pekingu ako kineski izvozni proizvodi pomognu Moskvi u ratu protiv Ukrajine.

8:11

18.4.2024.

1 d

Podeli: