Državna imovina - (bez)vredna zemlja

Treba li država uskoro da počne da prodaje poljoprivredno zemljište i kome? Malim poljoprivrednim gazdinstvima, krupnim zemljoposednicima ili strancima? Kakve bi bile posledice takvih odluka.

Fokus

Izvor: Milan Æulibrk, NIN

Petak, 14.09.2012.

15:49

Default images

Zemlja je nacionalni resurs kojeg se nijedna država ne odriče lako. U Austriji ni sin ne može naslediti oca ako se prethodno odselio iz tog mesta, a kamoli da zemlju kupi stranac.

Švedska naslednicima koji se ne bave poljoprivredom uzima površine i daje farmerima koji vlasniku plaćaju rentu. Za razliku od toga, u Hrvatskoj se ne obrađuje trećina obradivih površina, izmišljaju se neki novi propisi, a zemlja je pritom i do deset puta jeftinija nego u Evropi.

Ovako protivnici liberalizacije tržišta poljoprivrednog zemljišta brane ideju da se što više produži rok u kome se strancima zabranjuje kupovina nepokretnosti.

U Srbiji je situacija identična. Zemlja vredi desetostruko manje nego u Holandiji, barem trećina je zaparložena, a prethodnih godina, kroz privatizaciju, domaće i strane kompanije uknjižile su na svoje firme desetine hiljada hektara plodne zemlje.

Jedina razlika je u tome što Hrvatska sledećeg leta ulazi u EU i od tog datuma još najmanje sedam godina moći će strancima da zabrani kupovinu poljoprivrednog zemljišta.

Sa druge strane, Srbija ne zna kada će početi pregovore o članstvu u EU, ali se zna da rok za zabranu prodaje zemlje strancima ističe četiri godine od trenutka kada SSP stupi na snagu, odnosno kada ga ratifikuje i poslednja članica Unije - Litvanija. Šta će se desiti kada ovaj rok istekne, bez obzira što to neće biti 2014. kako su objavili neki mediji? Hoće li stranci pohrliti da znatno jeftinije nego u EU kupuju srpske oranice ili će država pre toga našim državljanima omogućiti da kupe deo ili svih 430.000 hektara obradive zemlje, koliko je prema podacima Ministarstva poljoprivrede, u vlasništvu države?

Inicijativu banatskih paora da država po povoljnim uslovima dozvoli malim poljoprivrednim gazdinstvima da kupe do 20 hektara izazvala je oprečne stavove. Mali veruju da je najbolje da država njima proda zemljište, jer se istinski bave poljoprivredom. Krupni zemljoposednici, pak, tvrde da mali nisu spremni za tržišnu utakmicu i da bi zato zemlju trebalo prodati njima, dok je neoliberalnim ekonomistima svejedno da li će se zemlja prodavati strancima ili „našima“, jer bi produktivnost trebalo da bude vrhovno načelo.

Sa druge strane, Milan Prostran, iz Privredne komore Srbije kaže da država za sada ne bi trebalo nikome da prodaje zemljište. To je suviše vredan resurs da bi se prodavao u vreme kada je cena hektara niska, pogotovo u poređenju sa zemljama zapadne Evrope. U prilog toj tvrdnji navodi da hektar u Srbiji u proseku košta 3.000 evra dok u Holandiji ili Belgiji doseže i 30.000 evra.

"Država bi trebalo da sačeka sa prodajom dok se ne reši problem restitucije i uzeta zemlja ne vrati vlasnicima, ali i dok se ne postigne bolja cena. Do tada bi zemlju trebalo davati u zakup po tržišnim cenama“, predlaže Prostran.

Na pitanje može li Srbija u pregovorima sa EU produžiti četvorogodišnji rok u kome će biti zabranjena prodaja zemlje strancima, što su uradile druge zemlje, on kaže da će to biti teško. "Ne znam ko je i zbog čega dogovorio ovako loše uslove, ali nama je tada rečeno da je to bilo po principu uzmi ili ostavi“, ističe Prostran. Njegov kolega Đorđe Bugarin, iz Privredne komore Vojvodine, ne veruje da su posredi bili nečiji interesi već da „nije bilo dovoljno dobrih instruktora“ prilikom pregovora.

"Ključno je da Srbija promeni loš zakon o poljoprivrednom zemljištu i da se uslovima, pod kojima će se zemlja prodavati, destimulišu stranci da kupuju naše oranice“, sugeriše Bugarin. Promenu zakona najavljuju i u Ministarstvu poljoprivrede. Oni kažu da je iskustvo pokazalo da u zakonu postoje mnoga loša rešenja i prepreke, ali za NIN nisu precizirali do kakvih će promena doći.

I dok jedan zakon zabranjuje prodaju zemljišta strancima, drugi, Zakon o privatizaciji, omogućio je domaćim i stranim kompanijama i biznismenima da dođu u posed više desetina hiljada hektara zemljišta, najviše u Vojvodini. Tako je danas kompanija Petra Matijevića vlasnik blizu 20.000 hektara, MK grupa Miodraga Kostića 17.000 hektara, Delta agrar Miroslava Miškovića 12.000 hektara, nekolicina hrvatskih kompanija, među kojima i Agrokor Ivice Todorića ima oko 5.000 hektara, a zemlju poseduju i kompanije iz Mađarske, Italije, Austrije…

Vlasnici ovih preduzeća negiraju da su preduzeća kupovali sa namerom da tu zemlju preprodaju strancima, kada za to dođe vreme, te da se dobro ovajde od tog posla. Sa druge strane, Bugarin ne isključuje tu mogućnost i podseća na to da su kupci preduzeća dobili ovo pravo nakon mišljenja tadašnjeg ministra za privredu i privatizaciju Aleksandra Vlahovića, za koje kaže da je postalo „važnije od zakona“.

"Ovde je najlakše optužiti takozvane tajkune, a šta je sa onima koji su kupili, a ne obrađuju zemlju. Što su štrajkovali kada se promenila politika subvencija, po prinosu umesto po hektaru, i blokirali ulice sa traktorima vrednim 350.000 evra“, tvrdi sagovornik NIN-a.

Naposletku, u borbi ko će pre doći do zemljišta, sitni paori, krupni kapitalisti ili stranci, skoro se isključuje mogućnost da se niko od navedenih neće jagmiti za „svetu srpsku zemlju“. A u to se opravdano može sumnjati. Što zbog odsustva sistema za navodnjavanje i kvalitetne putne mreže, što zbog nepostojanja jasne državne politike šta želi od „srpske nafte“, kako se hrana naziva ali uglavnom samo uoči i tokom izbora.

Miodrag Kostić, vlasnik MK grupe: Zemlju prodati što pre

U interesu države je da što pre proda zemljište u svom vlasništvu, jer nema efikasnog upravljanja i odgovornosti bez privatnog vlasništva, a poljoprivreda je razvojna šansa Srbije, kaže za NIN vlasnik MK grupe Miodrag Kostić.

*A to što je hektar zemljišta višestruko jeftiniji nego u nekim članicama EU?

"Oko 3.000 evra je tržišna cena zemlje u Srbiji. Oni koji se služe argumentima da je u Holandiji hektar zemlje 30.000 evra zaboravljaju da kažu da je tamo zemljište povezano kvalitetnim putevima, da je voda dostupna 12 meseci u godini i da je državna subvencija od 600 do 800 evra po hektaru. Onome ko prodaje je uvek malo, ali suština je da je Srbiji potreban novac kako bi krenula u novi razvojni ciklus i taj novac može pribaviti, između ostalog, prodajom zemljišta. Rizikujem da me optuže da navijam za prodaju jer želim da moja kompanija kupuje zemlju, ali to nije tačno. Verujem da je tu zemlju potrebno staviti u funkciju razvoja, jer je hrana naša šansa". *Ali zašto onda zabranjivati kupovinu strancima. U čemu je razlika da li će zemlju kupiti strano ili domaće pravno ili fizičko lice?

"Prodajom strancima vi gubite deo suvereniteta. Sve članice EU su se borile da zabrana prodaje strancima važi što duže, pa zašto bismo mi radili drugačije? Zar nije bolje da imovinu prodajete domaćim kompanijama? Bolje je da vam profit ostaje u zemlji nego da ga inostrani vlasnici iznose napolje".

*MK je jedan od značajnijih zemljoposednika?

"Sve kompanije u sastavu MK grupe imaju u vlasništvu 17.000 hektara zemlje i stalno slušam kako smo se dokopali zemljišta da bismo ga preprodali strancima, a mi u Ukrajini obrađujemo 55.000 hektara. Ali ovde niko ne pominje da smo kupovinom društvenih preduzeća dobili u posed 42.000 hektara od kojih su 17.000 bili vlasništvo, a ostalo su ta preduzeća zakupljivala i obrađivala. I onda nam je država prepustila 2.400 zaposlenih a zemlju koju su ova preduzeća uzimala pod zakup odmah prodala na licitaciji. I to sitnim posednicima, koji su, uprkos tome što imaju nula zaposlenih i ne plaćaju nikakve obaveze prema državi, od te iste države dobili subvenciju da učestvuju na licitaciji".

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 5

Pogledaj komentare

5 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: