Elektroavantura: Teslom od Ciriha do Kazahstana i nazad

Evo pravog izazova! Živite u Cirihu i želite da odete na “Ekspo 2017” u Astani, glavnom gradu Kazahstana. Pritom, planirate da tamo stignete vozeći svoj električni automobil, Teslu Model S 85.

Automobili

Izvor: B92

Utorak, 15.08.2017.

09:31

Elektroavantura: Teslom od Ciriha do Kazahstana i nazad
Foto: Tesla

Najveći problem je to što duž planirane maršrute gotovo da uopšte nema Teslinih brzih punjača za dopunu baterija na vozilu (takozvani “superpunjači”). Osim toga, ljudi koji žive u nekim oblastima na vašem putu verovatno nikada nisu videli električni automobila. Da li odustati u startu ili gurati do kraja bez obzira na sve?

Na samom početku automobilske ere, pre više od jednog veka, dugačka putovanja ovim prevoznim sredstvom bila su veoma rizična i svrstavala su njihove aktere među hrabre istraživače koji učestvuju u pionirskom poduhvatu.

Benedikt i Magdalena, koji su se električnim Teslom iz Ciriha zaputili u Kazahstan, svakako spadaju u tu kategoriju ljudi.

Sve je počelo zahvaljujući Maskovoj biografiji

Benedikt i Magdalena
U jesen 2015. Magdalena je svom partneru Benediktu poklonila knjigu o životu osnivača i vlasnika kompanije Tesla, Ilona Maska. Knjiga je na njega ostavila snažan utisak i podstakla ga da iznajmi jedan Model S i zajedno sa Magdalenom krene na putovanje i kampovanje kroz Italiju, Austriju, Slovačku i Poljsku.

Zahvaljujući ovom iskustvu, došli su do novog saznanja - vožnja električnim automobilom čini putovanje kroz strane zemlje mnogo sadržajnijim i neposredijim.

Zaustavljanje radi dopune baterija omogućilo im je kontakt sa lokalnim stanovništvom i kulturom na način kakav ne bi mogli da ostvare da su se vozili automobilom na benzin i ostajali kratko na pumpama.

Uskoro su Benedikt i Magdalena odlučili da kupe polovan Model S 85 i da se njim zapute ka centralnoj Aziji i Kazahstanu.

"Želeli smo da doživimo nešto jedinstveno, da budemo poput pionirskih istraživača koji su odlazili u nepoznate predele, ali i da pokažemo ljudima da vožnja na duge distance električnim automobilom nije bauk", objašnjava Benedikt.

Kako napuniti baterije tamo gde punjača nema

Punjenje baterija automobila u zemljama gde punjači praktično ne postoje, u najmanju ruku predstavlja veliki izazov.

"Proces dopune baterija, u zavisnosti od zemlje u kojoj bismo se našli, znao je da bude prava avantura”, kaže Benedikt.

“U Evropi i Turskoj često smo zavisili od trofaznih utičnica na koje bismo se priključili preko noći, kako bismo sledećeg jutra nastavili put. Zato smo odsedali isključivo u hotelima koji bi nam omogućili pristup trofaznom priključku.”

"To je najčešće značilo da moramo da kontaktiramo 2 ili 3 hotela pre nego što pronađemo odgovarajući, a smeštaj bismo rezervisali tek onda kada bi nam osoblje garantovalo da možemo da dopunimo baterije na njihovoj utičnici.

“Na Balkanu i u Turskoj morali smo da nabavimo specijalne adaptere za trofazne priključke, i prikačimo ih na neki od mnogobrojnih rezervnih električnih kablova koje smo nosili sa sobom”, dodaje Benedikt.

Gde se sve može pronaći struja za punjenje Modela S

"Tokom putovanja naučili smo nekoliko važnih lekcija. Veliki gradovi uvek imaju javne garaže, a one su u 95% slučajeva opremljene CEE trofaznim industrijskim priključkom od 11 kW ili čak onim od 22 kW.”

“Takođe, treba izbegavati hotele u samom centru grada – oni često nemaju ni dovoljan broj običnih parking mesta, a kamoli onih sa instaliranim punjačem.”

"Osim toga, osoblje hotela mi je prilično nerado dopuštalo da petljam oko struje u njihovom objektu, kako bih se povezao i dopunio baterije, iako sam obučen za to kao inženjer elektrotehnike a nosio sam sa sobom i sav potreban alat. Pre bi dopustili da izgube gosta, nego da mu dozvole da se 'igra' sa osiguračima u hotelu.”

To je jednostavna fizika

Kao iskusni inženjer elektrotehnike, Benedikt je tokom putovanja u više navrata pokušavao da dobije pristup razvodnim tablama sa osiguračima.

"Proces punjenja strujom je u suštini veoma jednostavan - najveći problem je dopreti do ljudi kroz mentalnu barijeru i njihove predrasude”, objašnjava on.

“Naime, gde god da se susretnete sa električnom energijom, negde u blizini mora postojati pristojna trofazna veza.”

"Fizika je jednostavna – celokupna električna mreža izgrađena je na trofaznom prenosu naizmenične struje visokog napona. Od samog izvora, na kome se generiše električna energija, pa do krajnjeg korisnika, svuda mora postojati trofazna struja. Tek na samom kraju, u domaćinstvima, ona se pretvara u monofaznu”, pojednostavljuje Benedikt čitavu priču o pristupu struji za punjenje baterija.

Struja je struja

"Struja u električnom automobilu istog je napona kao i ona u vašem domu. Jedina dodatna funkcija moderno dizajniranih punjača nivoa 2 (Level 2), koje danas koristimo na lokacijama predviđenim za punjenje, je 'komunikacija' sa vozilom kako bi se kontrolisalo da li se proces odvija kako treba i da li su kontakti zaštićeni od atmosferskih uticaja kao što su voda i vetar."

Benedikt objašnjava da su na put poneli sopstvene mobilne zidne kutije (NRGkick) koje se koriste prilikom punjenja, kao ispomoć.

"Čim bismo negde ugledali sijalicu koja svetli, to je bio znak da je jedna faza dostupna. A gde je jedna faza, i druge dve su u blizini, samo je potrebno da ih lociramo", kaže on.

"I upravo smo to i radili kad nam je bila potrebna struja za dopunu baterija. Nije bilo nekog planiranja unapred."

Bez posebnog plana

"Na putu između Tbilisija, u Gruziji, gde se nalazi poslednji javni punjač, i prvog sledećeg u Kazanju, u Rusiji, znali smo da smo prepušteni sami sebi i da je bilo kakvo planiranje unapred uzaludno."

"Na toj deonici smo se izveštili kako da pronađemo najbolju moguću 'struju' u bilo kom datom trenutku, bez obzira da li je u pitanju auto-radionica, hotel ili javna garaža. Došli bismo u neki hotel ili radionicu koji se nalaze negde između Irana i Kazahstana, i jednostavno pokušali da objasnimo najbolje što smo umeli da nam je potreban najdirektniji mogući pristup trofaznoj struji. U 95% slučajeva, recepcionari i ljudi koje smo kontarktirali nisu imali pojma o čemu mi to govorimo."

"U 50% slučajeva, na kraju bismo nekako uspeli da im saopštimo o čemu se radi i uz objašnjenje da sam po struci inženjer elektrotehnike, obučen da petlja oko struje, dobili bismo dozvolu da se prikačimo na njihovu mrežu kako bismo dopunili baterije. U ostalih 50% situacija bi nas odbili i tada smo morali da potražimo drugi hotel", objašnjava Benedikt.

"U nekim slučajevima bi nam u pomoć priskočio njihov električar, a ponekad bi razvodna tabla sa osiguračima bila u tako haotičnom stanju (još iz sovjetskog perioda), da sam morao da potražim neku drugu u istom objektu, u nadi da je ta u boljem stanju."

Susreti sa zastrašujućim razvodnim tablama

Benedikt kaže da je prilikom ovakvog povezivanja na mrežu ponekad morao da eksperimentiše sa izborom odgovarajućeg osigurača.

"Samo povezivanje je išlo lako – jednostavno, pronašao bih bih sve tri žice i povezao ih sa našom mobilnom zidnom kutijom, i punjenje baterija bi počelo. Najveći problem bio je da li se pouzdati u postojeće osigurače ili staviti neki drugi. Da li onaj od 32A? Ili je bolje 25A? A, možda je dovoljno samo 16A?"

"Ponekad je izbor osigurača bila lutrija, ali samo jednom nam se dogodilo da on pregori, a jedanput je trofazna utičnica počela da se dimi, pretpostavljam zato što nije korišćena decenijama. Sve u svemu, mislim da sam čitav posao dobro obavio", zaključuje Benedikt priču oko problema sa strujom na putu.

Vožnja kroz "Severnu Koreju centralne Azije"

Jedine prepreke na putu koje su bile političko-birokratske prirode, dogodile su se u Turkmenistanu, koji Benedikt opisuje kao "Severnu Koreju centralne Azije".

"Nevolje su počele još na granici. Čim smo zakucali na vrata Turkmenistana, susreli smo se sa policijskom proizvoljnošću neverovatnih razmera. Odbili su da nas puste, uz sledeće obrazloženje:

a) da je naš automobil crn (što je izgleda odnedavno prekršaj u glavnom gradu Turkmenistana, Ašhabadu),
b) da ima zatamnjena zadnja stakla,
c) da je oblepljen žutim aplikacijama,
d) da je automobil električni.

"Tek nakon mnogobrojnih telefonskih poziva koje su granični policajci obavli sa svojim pretpostavljenima, podsekretarima, ministrima... dozvoljeno nam je da pređemo granicu, ako obećamo da ni pod kojim okolnostima nećemo autom ulaziti u Ašhabad."

Gledajući unazad, pogledajmo u budućnost

Sada, kada je putovanje završeno, Benedikt se osvrnuo da svoju avanturu, ali i na budućnost električnih automobila.

"Električna mobilnost je polarizovala društvo na one koji zaziru od nove tehnologije i na ekološke aktiviste koji pozdravljaju 'svitanje nove zore za planetu'."

"Od enegretskih kompanija, koje će se suočavati sa većim opterećenjem električne mreže, do tradicionalnih velikih auto-kompanija koje, paradoksalno, žele da odlože rast potražnje za vozilima na struju, koliko god je to moguće."

"Od političara koji su spremni da prihvate nove tehnologije i inovacije, do mladih preduzetnika koji pokušavaju da odbiju donacije i sredstva od istih onih vlada koje inače baš i ne vole."

"Iako je naše putovanje pokazalo da, barem u slučaju jednog vozila, granice i prepreke za duga putovanja automobilom na struju praktično ne postoje, do masovnog korišćenja vozila na električni pogon na dugim relacijama proći će još dosta vremena. Potrebno je savladati mnoge probleme na tom putu, pronaći nova tehnološka rešenja i iskoristiti svaki briljantni um na svetu", smatra Benedikt.

Izvor: cleantechnica.com; Fotografije: Benedikt Umen i Magdalena Viti

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

34 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: